Aplikacije kao neka nova vrsta božanstava
2026-03-20 - 06:52
A kako će sve to izgledati kada zaista zažive dron-letjelice, kada se nebo pretvori u mrežu kretanja, a prijatelj koga smo pozvali telefonom ne pokuca na vrata, nego se pojavi pred nama, blago zrnast, svjetlucav, kao da ga je izgovorila sama svjetlost? Već sada, u nekim laboratorijama, takvi susreti imaju svoje probne verzije - kao da se stvarnost polako uvježbava za sopstvenu fantazmu. Svijet, u tim naznakama, počinje da liči na onu divnu, ali i mračnu uvodnu scenu iz Blade Runner, gdje se Harrison Ford u maloj letjelici spušta u grad budućnosti, dok sve titra pod muzikom Vangelis. Ali to više nije samo filmska slika. To je sjećanje na budućnost u kojoj već živimo. Jer postoji nešto tmurno i distopijsko u tim pejzažima: u beskrajnim nizovima ekrana koji nas gledaju dok ih gledamo, u robotima koji uče naše navike bolje nego mi sami, u hologramima koji su možda topliji od ljudi koje zamjenjuju. I tu se već događa nešto neobično, gotovo neprimjetno: stvari počinju da nas pamte. Gradovi pamte naše korake. Telefoni pamte naše preokupacije. Aplikacije, kao neka nova vrsta skromnih božanstava, strpljivo prikupljaju tragove našeg postojanja, i ponekad, u gluvo doba noći, kao da ih i sanjaju. Mi više nijesmo posmatrači tog svijeta. Mi smo njegov subjekt — ili ono što je od subjekta preostalo. Nije slučajno što su se francuski postmodernisti još šezdesetih pitali šta dolazi nakon subjekta. Možda nisu mislili na njegov nestanak, nego na njegovo raslojavanje, na to da će čovjek biti razlomljen između onoga što jeste i onoga što o njemu znaju sistemi. Sve te strijepnje, sve te nelagode pred tehnikom koja ne dolazi, nego je već stigla, prisutne su u filozofiji odavno. Martin Heidegger, možda najdublji mislilac tog nemira, u svom kasnom eseju Pitanje o tehnici zapisuje rečenicu koja i danas odzvanja kao zagonetka: „Suština tehnike nije tehnička.“ Ta rečenica ne govori o mašinama. Ona govori o načinu na koji se svijet otkriva. Tehnika, kaže Hajdeger, nije samo skup sredstava, ona je način gledanja, način razotkrivanja stvarnosti. U tehničkom pogledu, sve što postoji postaje „resurs“, zaliha, nešto spremno za upotrebu. Rijeka više nije rijeka — ona je hidroenergija u čekanju. Čovjek više nije čovjek, on je podatak, profil, funkcija, bot, trol. I tu se događa najdublja promjena: ne mijenja se samo svijet, nego i horizont iz kojeg ga razumijemo. Tehnika ne preobražava samo stvari, ona preobražava naše viđenje bića. Zato je Hajdegerova misao ujedno i upozorenje i mogućnost. Jer ako suština tehnike nije tehnička, onda izlaz iz njenog zagrljaja takođe nije u pukom odbacivanju mašina. Nije u nostalgiji, niti u bijegu. Izlaz je u promjeni pogleda. U sposobnosti da ponovo vidimo svijet ne kao skladište, nego kao tajnu.