Autori filma "Planina" za RTCG: Oda zahvalnosti ženama, tihim čuvarima i herojima našeg društva

2026-03-08 - 06:16

Autori Glomazić i Tutorov za RTCG govore o sedmogodišnjem procesu nastajanja filma, namjeri u kojoj su očigledno i uspjeli, da se priča planinke Gare Jovanović i njene sestričine Nade uzdigne na nivo univerzanog i da svi razumiju da film govori ne samo o njihovim, već i sudbinama žena kroz vjekove i kulture. Film prati život planinke Gare Jovanović i njene sestričine Nade na Sinjajevini, ali njihova priča prerasta u univerzalnu priču o snazi žena, povezanosti sa prirodom i borbi za očuvanje zajednice. Kroz intimni prikaz njihovog svakodnevnog života i aktivizma protiv vojnog poligona, film govori o sudbinama žena u patrijarhalnim društvima i o hrabrosti pojedinaca da zaštite prostor u kojem žive. Biljana Tutorov filmska autorka, osnivačica producentske kuće "Wake Up Films" i aktivna članica nekoliko međunarodnih filmskih organizacija ističe da se kao rediteljka uključila i projekat kada su sreli Garu i Nadu i kada je film dobio i feministički karakter. "Mene posebno zanima intersekcija intimnog i političkog. Shvatili smo da moramo zajedno raditi i da su filmu potrebni naši komplementarni pristupi i kompetencije. Proces je bio organski i fluidan, u njemu je učestvovala i snimateljka Eva Kraljević. Petar je donio znanje o planini i ljudima, svoje pripovjedačke talente, Eva senzibilitet, slikarski pristup slici i veliku posvećenost. Ja sam možda bila najambicioznija od nas troje, jer imam više iskustva i vidjela sam jasno snagu priče koja se pred nama otkrivala, za koju sam osjećala da ima potencijal da dirne ljude izvan naših kultura", objašnjava Tutorov. Navela je i da je Petar jedini razumio dinamiku zajednice i lokalne kulture, dok su njoj bile potrebne godine da shvati kako katun diše. S obzirom da je film rađen sedam godina, Tutorov ističe, da se autorska intervencija kristalisala kroz godine, ali nikad nije bila forsirana. "Vjerujem da je proces rada na Garinom, Nadinom, kao i na narativu zajednice stočara Sinjajevine koje one predstavljaju - imao emancipatorsku ulogu u obje linije filma, i aktivističkoj i ličnoj. U nekom smislu, priča koju pričamo o Sinjajevini prevazilazi film i veoma sam srećna da već ima tako jasan impakt i u zemlji, regionu i šire. To se rijetko događa, iako uvijek priželjkujemo da naši filmovi pomognu promjene na bolje. Lično, vjerujem da kreativni proces ima emancipatorsku snagu, ali to je već druga priča... Važno je da je uspjela naša precizna namjera da se Garina i Nadina priča uzdigne na nivo univerzanog koje transcendira kulture i jezike i da svi razumiju da film govori ne samo o njihovim već i sudbinama žena kroz vjekove i kulture", naglašava Biljana, dodajući da je pred publikom u Sandensu postalo jasno i da je njihov film za gledaoca jedno osnažujuće iskustvo. Premijera na Sandensu, nagrada, kritike, reakcija publike i komentari su, kaže, pokazali da su uspjeli iako nijesu znali da li će se Gara i Nada prepoznati u njemu, a posebno da li će međunarodna publika razumjeti sve nivoe na kojima se priča tka. "Odlučili smo da damo prostora emociji i to na nematljiv način, rizikujući da takav suptilan pristup možda neće imati efekta kod šire publike. Ipak, radili smo na tome sa našim montažerom, koji je Englez, i koji je veoma dobro razumio šta želimo da izgradimo. Mi smo od starta donijeli odluku da odvojimo film od našeg zalaganja i borbe da se Sinjajevina sačuva netaknuta. Mislili smo da će film bolje poslužiti toj borbi ako je jak i inspirativan nego pun informacija", navela je ona. Tutorov dodaje i da su se trudili da budu pažljivi i da nikad film ne bude važniji od ljudi koji su postali njihovi veliki prijatelji. "Hteli smo da iscijedimo i složimo ono što smo doživjeli tokom više od sedam godina na Sinjajevini sa ljudima, prijateljima, saborcima. Zatim, željeli smo da se udaljimo od pojednostavljivanja, od klišea divljeg Balkana koji svi očekuju od nas. Ovaj film je trag našeg iskustva. Sve više smo se približili Gari i Nadi, tetka Raki Radonjić koju smo zavoljeli beskrajno, divnoj tetka Ljilji Šaranović, Nadinoj drugarici Jeleni Pavićević, da nabrojim samo glavne protagonistkinje. To je bilo prirodno, jer su one harizmatične i pametne djevojke i žene. Gara se istakla u rječitosti i odlučnosti da se planina spase od besmislene odluke o poligonu na tako dragocjenom području. Neki ljudi nisu imali potrebu i nije ih zanimalo da učestvuju u priči, drugi su bili stidljivi. Na kraju se sve prirodno namjesti. Vjerujem da film funkcioniše jer se mnogi prepoznaju u Gari, dive joj se ili bi željeli da imaju njenu moć. Odrekli smo se mnogih ne samo važnih scena već i likova, što nam je još teže palo jer nas je zajednica divno primila. Snimili smo materijala za nekoliko filmova, čitav arhiv jednog momenta u istoriji planine", kaže Tutorov. Ističe i da su od trenutka kada su upoznali Garu i Nadu i kada su pošli za njima, kada je Gara istupila da kao žena povede borbu za planinu, počela je ta priča rezonovati i sa njihovom ličnom pričom. "Trebalo je samo naći način da u tkivu filma i sa delikatnošću koju smo željeli to iznesemo, uz pomoć talentovane ekipe montažera, dizajnera zvuka, kompozitora, ali i koproducenta i mnogih kolega sa kojima smo godinama pričali o filmu, politici i životu - između Brazila, Amerike, Velike Britanije, Francuske, Slovenije, Čilea itd", kaže Tutorov. Petar Glomazić, inače, inženjer i menadžer u avijaciji kasno je ušao u svijet filma, ali po svemu sudeći, uspješno i na vrijeme. Ističe da je odrastao u vremenu kada nije postojalo mnogo televizija, portala, medija, ali je od najranijeg doba u rodnom Nikšiću imao mogućnost da isprati najznačajnija filmska ostvarenja poznatih autora. "Prosijana, odabrana, vrijedna djela. Rijetko sam išta propustio uključujući i domaće televizijske drame ponedjeljkom uveče u osam. Majka me je ponekad tjerala od televizora misleći da pretjerujem. Tako sam kao dječak razvio duboku sklonost i ljubav za film i prošao neku vrstu filmske škole, a da toga nijesam bio ni svjestan. Kasnije, tokom studija u Beogradu otkrio sam i Jugoslovensku kinoteku i tamo se ova uzbudljiva “škola” nastavila. No, zanimale su me i prirodne nauke, naročito astronomija i kosmonautika, pa sam tako stigao među vazduhoplovce. Ali svi ti dječački snovi, interesovanja i stremljenja su duboko povezani i imaju isti ukus. U matematičkim konceptima često sam prepoznavao ljepotu umjetnosti, a u umjetničkim djelima zakone matematike. Možda su me u aerokosmonautiku odveli Ratovi zvijezda, a filmu vratili Rubljov i Stalker", objašnjava Glomazić svoj put od inženjera u avijaciji do filmskog stavraoca. Tokom godina snimanja filma "Planina, priča Glomazić, neke osnovne ideje i namjere, duboka osjećanja i duhovni prostor u kojem priča obitava ostali su isti kao i na početku, ali se mnogo drugog promijenilo. To je, kaže, bio dug proces tokom kojeg se puno posmatralo i razumjelo, a na osnovu toga donosile odluke. Snimali su gotovo 300 dana na terenu i sa protagonistkinjama filma uspostavili skoro porodičan odnos. "Na početku je naše prisustvo bilo vidljivije, a Gara i Nada njega svjesnije. Potrebno je veliko strpljenje, promišljanje i izgradnja istinskog ljudskog i prijateljskog odnosa da bi se ukinuo negativan uticaj kamere na protagoniste i na autentičnost dokumentarističkog materijala. Međutim, ne treba zaboraviti da postoji i druga strana ove medalje. Kamera ima i jedan stimulišući uticaj koji nas kao ljudska bića razbuđuje i čini svjesnijim. Mi osjećamo da svjedočimo jednom trenutku u vremenu koji ostaje zapisan, nečemu što će nas nadživjeti i to nas čini prisutnijim. Ples koji protagonisti i filmska ekipa izvode između ta dva pola prisustva kamere, predstavlja krucijalno važan dio procesa stvaranja dokumentarnog filma", objašnjava Glomazić. Bilo mu je važno da film predstavi Crnu Goru kroz snažne žene koje su često marginalizovane, a ustvari su heroji ovog društva. "Govoreći o filmu nakon premijere na Sandensu rekao sam da dolazim iz zemlje sa bogatom ratničkom istorijom, iz jednog izuzetno tradicionalnog i patrijarhalnog društva u kojem su kroz duge vjekove žene bile potisnute u sjenku. Naše istorijsko pamćenje cvjeta imenima junaka i njihovih herojskih poduhvata, ali uspomena na žene gotovo da i nema. One su svedene na bezimene majke tih junaka. To je velika grehota i nepravda, jer upravo su žene bile i jesu istinski heroji patrijarhalnog društva. Krvavi radnici i noseći stubovi porodica, nepravedno obespravljene i onemogućene da se razvijaju kao ravnopravna ljudska bića. Ovaj film je posvećen materinstvu, ljubavi, dobroti, brizi, velikodušnosti, hrabrosti i trpeljivosti žena. Tamo gdje se zanemaruju i omalovažavaju žene tamo uglavnom cvjeta nasilje", poručuje ovaj autor. Činjenica da film „Planina“ bio selektovan u najprestižniju selekciju dokumentarnog filma na svijetu - World Cinema Documentary Competition Sundance Film Festivala, bila je, naglašava Glomazić, velika čast i sama po sebi priznanje. "Na Sandens smo otišli srećni i potpuno rasterećeni, bez ikakvih očekivanja. Glavna nagrada festivala bila je neočekivana i utoliko dragocjenija. Film je na Sandensu zaista objeručke prihvaćen i od žirija i od publike i od stručne javnosti. Nakon premijere uslijedile su brojne veoma pozitivne kritike u mnogim uglednim međunarodnim filmskim magazinima i portalima, a u međuvremenu su pristigli i pozivi za učešće na više desetina festivala širom svijeta. Velika je satisfakcija i zadovoljstvo vidjeti da naš film lako prelazi sve granice jezika i kultura, te nevidljive i često neprobojne granice među ljudima koje bacaju tamnu sjenku na život čovjeka", kaže on. Glomazić kaže da su za uspjeh filma bitni, kada je u pitanju dokumentarni film koji je inspirisan ljudskom sudbinom, na prvom mjestu protagonisti i njihova iskrena i duboka potreba da učestvuju u procesu stvaranja filma. "Ukoliko ne postoji angažman u kojem je protagonistra spreman da podijeli svoju priču, svoje ideje i osjećanja na spontan i autentičan način, vi započinjete jedan kompleksan projekat sa velikim i suštinskim ograničenjem. Možete imati odličnu temu, odličnu priču, ozbiljnu produkciju, ali ukoliko ovaj uslov nije ispunjen ne možete dosegnuti snagu koju dokumentarni film može i treba da ima. Takav angažman podrazumijeva povjerenje sa autorom i filmskom ekipom, povjerenje u sam proces koji je suštinski neizvjestan i traži strpljenje. Kad kod protagoniste nema taštine i unaprijed stvorene slike o sebi pred kamerom, otvaraju se prostori slobode neophodni za stvaralački proces", ističe Petar. Glomazić kaže da je ovaj film dugo spavao u njemu, još od mladalačkih dana. "Te uspomene iz djetinjstva na seoski i katunski život, ljubav prema planinskim visovima i gorštacima, moje pasionirano fotografisanje pejzaža i ljudi i bilježenje njihovih priča, bili su presudni da se upustim u ovu avanturu. Saradnja sa Biljanom bila je više nego plodotvorna i zanimljiva. Ona je donijela znanja i iskustva koja su meni, naročito na početku, nedostajala, a u nekim situacijama omogućila kritičku distancu spram stvari kojima sam ja bio isuviše blizu da bih mogao da ih pravilno sagledam. Mislim da su lična povezanost i temeljno razumijevanje nekog svijeta, teme i priče sa kojima hoćete da se bavite, veoma važni i da vas preporučuju kao autora. U toj ličnoj vezi leži motivacija koja nije samo estetske ili filozofske prirode, već sadrži i jednu dublju psihološku dimenziju presudno važnu za stvaralački proces. Koliko je to bitno vidi se i iz činjenice će te na konkursima kod filmskih fondova uvijek naići baš na to pitanje: zašto mislite da ste vi taj ko treba da ispriča ovu priču?", kaže on. U odnosu na uspjeh na festivalu Glomazić smatra da je publiku osvojila univerzalnost priče i ljudske sudbine, a ne lokalno i aktuelno. "Gara i Nada, teta Rajka Radoljić i Ljilja Šaranović reprezentuju mnoge žene širom svijeta i kroz duge vjekove. Članica žirija u Sandensu, nagrađivana kenijska producentkinje Toni Kamau, nakon dodjele nagrade nam je rakla kako je Gara podsjeća na njenu baku koja je živjela na selu, bavila se stočarstvom i borila za prava svoje zajednice na zemlju. To me je posebno dojmilo. Veoma je zanimljivo i to koliko su demokratska pobjeda građana i povlačenje odluke Vlade o vojnom poligonu bile primljeni sa entuzijazmom i emocijama. Ljudi očigledno vape za istinskom, direktnom, participativnom demokratijom, a poljuljana im je vjera u demokratske institucije i parlamentarizam koji su posrnuli gotovo svuda u svijetu i udaljili se od običnog čovjeka", kaže Glomazić. Dodaje i da uvijek osjeća tugu kada se predstava ili film završe, kada se u pozorištu upale svijetla. Slično je i sa stvaralačkim procesom koji je, ocjenjuje, zarazan. "Kad završite jedan projekat osjetite bolnu prazninu i odmah želite da se otisnete u novu avanturu. Već neko vrijeme radim na novom projektu, ovog puta igranom filmu inspirisanom događajima iz istorije moje porodice, a ti istorijski događaji imaju nevjerovatan eho sa sadašnjim trenutkom. Unaprijed se radujem svemu što slijedi, svemu što ću otkriti na toj mrlji na horizontu za koju znam da je cio jedan kontinent", najavio je Glomazić svoj novi projekat.