Autorsko veče Vladimira Vujovića održano u KIC-u

2026-03-11 - 21:47

Autor je govorio o nagradama i nominacijama, ističući da i dalje ima povjerenja u ljude koji umiju da prepoznaju kvalitetna djela i skrenu pažnju na njih. "Kada je u pitanju NIN-ova, ali i sve ostale književne nagrade, tu se nekako pisac generalno osjeća usamljeno. Autor se uz pomoć izdavača ili nekog drugog trudi da privuče pažnju, ali uglavnom je to jedan usamljenički put. Međutim, Forum mladih pisaca KIC-a me je ove godine predložio za Evropsku nagradu za književnost i to je prvi put da je neko stao iza moje knjige i prepoznao je na taj način", kazao je Vujović. U razgovoru sa moderatorkom Barbarom Delać autor se osvrnuo i na način na koji kroz obje knjige gradi alternativne realnosti. Istakao je da je izmišljanjem pseudo izvora iz intervjua imao potrebu da kroz umjetničko stvaranje fikcionalnih svjetova kaže nešto dublje o stvarnosti koja nas okružuje. Govoreći o načinu na koji tretira vrijeme u pričama i romanu, Vujović je naglasio da u književnosti ne postoji ništa instant. "Sve to iziskuje određenu posvećenost. Književnost je nešto čemu mora da se pristupi na temeljan način i-ili će biti tek puka zabava. Čini mi se da je umjetnost pokušaj stvaranja neke kreacije, ali i borba protiv vremena ako ga doživljavamo kao neprijatelja", rekao je Vujović. Odgovarajući na pitanje da li su vještice u romanu nužne da bi umjetnost izašla na svjetlost dana i da li je riječ o svojevrsnom alhemijskom saučesništvu, autor je objasnio da mu je ta sintagma poslužila kao metafora za umjetnički prestup i izazivanje društvenih i umjetničkih normi. "Mislim da je to nužan aspekt svake kvalitetne književnosti. Ne da to bude jedini cilj i sredstvo nekakve provokacije, ali da je svakako nešto što prati književnost i umjetnost uopšte kroz istoriju", poručio je Vujović. Govoreći o formi romana, istakao je da je dijaloška struktura bila svojevrstan rizik i eksperiment. "Dijaloška forma mi je bila korisna za izbjegavanje onoga što ne volim u savremenoj književnosti, a to je pisanje u prvom licu. Mislim da to često vodi u monologe, jedino ukoliko taj glas naratora nije osoben i specifičan, kao što je to recimo slučaj kod Tomasa Bernharda, gdje njemu i možemo da oprostimo tog naratora i to pisanje u prvom licu, jer je to jednostavno maestralno. Kod mnogih romana savremene književnosti ne postoji jasno opravdanje zašto se baš piše iz prvog lica. Ovdje je veliki dio naracije iz prvog lica, ali sam imao to oruđe sagovornika koji je u stanju da presječe odgovore. Dakle, da tu naraciju koja bi se u jednom trenutku možda i otela kontroli, na neki način sasječe i vrati na početak", kazao je Vujović. Govoreći o društvenim temama koje se provlače kroz njegove priče, autor je naveo da se pisanje uvijek pokreće iz pojedinačnih situacija, likova ili odnosa, ali da širi društveni kontekst ostaje prisutan. "To je kao neki nadkriljujući oblak koji definiše naše privatne živote i društvenu stvarnost. Tako da na neki način je neizbježno o čemu god da pišemo, ako hoćemo da to ne bude banalno i trivijalno. Na kraju dođemo opet do suočavanja sa tim velikim sistemskim problemima. Nikada to ne može biti početna pozicija, jer onda to ne bi bila književnost. To bi bilo nešto drugo, neka propaganda", rekao je Vujović.