Bojkot u rukavicama

2026-03-17 - 06:36

Postaje sve zanimljivije, premda ne i ugodno za gledanje, kako predstavnici DPS-a gube živce u parlamentu. Slobodnim okom gledano, fali tu autentičnosti, nekako im nije dato da spuštaju mikrofone, viču i lupaju. Jednoga dana sjednica Skupštine prekinuta je zato što je poslanik DPS-a isključio mikrofon ministru pravde koji je trebao da obrazloži Zakon o ANB-u. Drugi put su poslanici DPS-a prišli stolu predsjedavajućeg Borisa Pejovića i vikali jer je predsjedavajući oduzeo riječ poslanici Aleksandri Vuković Kuč. “Šta radiš to?”, pitao je poslanik Andrija Nikolić Pejovića. Nezadovoljstvo je u Skupštini DPS pokazao i znatno ozbiljnije. Najavili su da će se zbog usvajanja izmjena Zakona o unutrašnjim poslovima i Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost povući iz radnih tijela parlamenta. “Bježanjem iz institucija opozicija pokazuje političku nemoć i nedostatak spremnosti da se argumentima suprotstavi političkim protivnicima.“ Tako je nekoć govorio DPS kad je opozicija napuštala parlament. Među omiljenim argumentima bilo je to da su poslanici izabrani da rade u parlamentu, a ne da ignorišu svoje obaveze dok istovremeno primaju platu. Naslušali smo se toga da je bojkot „neodgovoran prema građanima“, da opozicija „bježi iz institucija“, te da su incidenti „pokušaj destabilizacije države“. Poređenje trenutnih postupaka DPS-a sa ranijim djelovanjem opozicije pokazuje da je riječ o "već viđenom" scenariju u crnogorskom parlamentarizmu, ali sa zamijenjenim ulogama. Prizori poslanika DPS-a koji opkoljavaju sto predsjedavajućeg i glasno protestuju nijesu samo trenutni revolt, već jasna "zamjena uloga" na crnogorskoj političkoj sceni. Ono što danas gledamo u izvedbi DPS-a, gotovo je identičan scenario onome iz februara 2017. godine. Tada su poslanici Demokratskog fronta, predvođeni današnjim predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem, upali u salu zbog ukidanja imuniteta njihovim liderima. Uz viku, uvrede i fizičko približavanje stolu predsjedavajućeg, tadašnji DF je tvrdio da brani demokratiju od "DPS diktature". Danas, devet godina kasnije, DPS koristi istu matricu. Metoda "opkoljavanja stola", koju je DPS decenijama osuđivao kao "primitivizam" i "rušenje države", sada je postala njihovo sredstvo borbe protiv parlamentarne većine. Naravno, DPS, koji je decenijama strogo kažnjavao svaki vid opozicionog otpora nazivajući ga "rušenjem države", ima pravo da iste metode koristi kao alat za političko preživljavanje. Samo, ulog je bitno drugačiji. Uz dužno poštovanje mislima kojima poslanica Vuković Kuč nije uspjela da uljepša dan crnogorskom građanstvu, nije to baš isto kao kad se odlučivalo o ukidanju imuniteta zbog kojeg je neko mogao završiti u zatvoru. Visina uloga određuje ozbiljnost partije. I tu dolazimo do najozbiljnijeg dijela DPS-ovog tihog bojkota. Napuštanjem ključnih tijela za evropske integracije, antikorupciju i izbornu reformu DPS svjesno udara na "evropsku agendu" aktuelne vlasti, poručujući Briselu da institucije bez njih ne funkcionišu. Efikasnost bojkota kao sredstva političke borbe zavisi od konteksta, masovnosti i jasno definisanih ciljeva. Dok se u nekim situacijama smatra najjačim oružjem za delegitimizaciju režima, u drugima može dovesti do marginalizacije opozicije. Bojkot parlamenta često se koristi da bi se ukazalo na duboku krizu i nedostatak demokratskih uslova. Ako je bojkot jedinstven i masovan, on može "baciti vlast na koljena" oduzimanjem legitimiteta donijetim odlukama. Zasad je DPS sam u odlasku iz odbora. Reklo bi se da DPS blokadom rada u parlamentu pokušava da što snažnije pošalje signal međunarodnoj zajednici da u zemlji postoji problem koji se ne može riješiti unutar institucija. Onda se očekuje eksterni pritisak na vlast. Dometi te taktike su diskutabilni. Bojkot parlamenta nakon izbora 2016. nije naišao na međunarodnu podršku. Tada je opozicija odbila da uđe u Skupštinu, tvrdeći da su izbori održani u neregularnim uslovima zbog afere "Državni udar". Evropska unija i SAD su imale izrazito negativan stav prema bojkotu. Tadašnji komesar za proširenje Johanes Han poručio je da se politička borba mora voditi isključivo u institucijama. Brisel je bojkot tretirao kao "blokadu reformi" i prepreku na putu ka EU, odbijajući da posreduje u ponavljanju izbora. Politički bojkot je u Crnoj Gori rijetko davao rezultate jer međunarodna zajednica insistira na institucionalnom djelovanju. Upravo zato, iako često koristi retoriku bojkota kako bi skrenuo pažnju međunarodne zajednice na "urušavanje institucija", DPS ne govori o bojkotu. Njihov bojkot u rukavicama najviše štete može nanijeti time što uslovi za održavanje narednih izbora neće biti na vrijeme definisani. A to je, iako ovdje više niko nije naivan, ipak teren na kojem se DPS najbolje snalazi. Tihi bojkot je poruka, pritisak, igra moći, zapreka na putu - sve u jednom pokretu. Drugo je pitanje koliko u tom pokretu ima snage.