Bursać: Nema zemlje za Joku Baletić

2026-03-21 - 07:53

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a “Ne možete od onih koji čuvaju i kriju Đurišićev četnički spomenik očekivati da će podići spomenik partizanskoj heroini Joki Baletić. Jednostavno ne ide. Kao rođak Marije Bursać, opominjem! Jer ako se danas može zaboraviti crnogorska heroina Joka Baletić, sutra se može zaboraviti bilo ko. Danas je to Nikšić. Sutra bilo koji drugi grad. A onda se gubi i vlastita svijetla istorija herojske zemlje.“ Vijest glasi da je Savjet za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova u Nikšiću odbio inicijativu za podizanje spomen-obilježja partizanki Joki Baletić, dok je istovremeno jednoglasno podržao prijedlog da jedna od gradskih saobraćajnica ponese ime arhitekte Slobodana Vukajlovića. Na prvi pogled, suva administrativna vijest. Na drugi pogled, ovo je klasična politička poruka. Na treći, moralni slom jednog društva. Marija i Joka Tim povodom na mreži X je objavljeno: ”Ne možete od neljudi koji čuvaju i kriju Đurišićev četnički spomenik očekivati da će podići spomenik partizanskoj heroini Joki Baletić. Jednostavno ne ide.” Ova rečenica nije ni ogorčenje ni metafora. Ona je objašnjenje. Ona je moje mirenje sa situacijom koja je postala onostrana u antifašisitčkoj Crnoj Gori. Jer grad Nikšić danas ne odlučuje o jednoj mermernoj ploči, nego o tome kojoj istoriji pripada i na koju stranu istorije će da se (samo)odredi. Sve ovo pišem emotivno kao rođak Marije Bursać, prve narodne heroine Jugoslavije, djevojke koja je sa 23 godine izgubila svoj život u bici protiv Nijemaca septembra 1943. na Prkosima. Pišem i ne mogu zamisliti bol Jokinih srodnika, ali i svih onih iskrenih antifašista koji gledaju kako se jedna sedamnaestogodišnja djevojka, koja je otišla u smrt s osmijehom i stisnutim pesnicama, briše iz javnog prostora. A briše se sistematski. Kao da je neko mojoj Mariji srušio bistu! Ko se boji mrtve Joke? Savjet u Nikšiću nije odbio samo inicijativu. Savjet je potpisao presudu antifašističkom sjećanju. Nije bilo dovoljno glasova za spomenik Joki Baletić, ali je bilo dovoljno saglasnosti za jednu ulicu koja nikoga ne uznemirava. Administrativno čisto. Ideološki savršeno. Jer Joka Baletić uznemirava. Uznemirava vlast Marka Kovačevića, koja Nikšić drži pod šubarom neočetničke ideologije, u kojoj se istorija čita unazad, a vrijednosti se mjere po tome koliko su kompatibilne sa nacionalističkim, velikosrpskim narativom. Uznemirava jer podsjeća da su u istom tom Nikšiću postojali ljudi koji su ustali protiv okupatora i njegovih pomagača, a pomagači su bili i četnici. A to je ono što današnja vlast ne želi da čuje i da vidi. Jer kako objasniti da grad koji ima političku garnituru koja koketira sa četničkom simbolikom i istorijskim revizionizmom, odjednom treba da podigne spomenik djevojci koju su upravo ti četnici zajedno sa okupatorom mučili i ubili? Ne ide. U zemlji u kojoj se podizanje pa skirvanje spomenika četniku Pavlu Đurišiću ponavlja kao politička opsesija, uprkos činjenici da je riječ o komandantu odgovornom za masovne zločine nad civilima, Joka Baletić nema šansu. Jer njen spomenik bi bio negacija svega što ti spomenici pokušavaju da rehabilituju. Zato se ona uklanja. Ne formalno. Ne brutalno. Nego birokratski, tiho, uz obrazloženje da “nije bilo većine”. Kao da se o hrabrosti glasa. Kao da se o žrtvi odlučuje podizanjem ruku. Nikšić je danas grad u kojem vlast bira koga će se sjećati, a koga će zaboraviti. I tu nema slučajnosti. Marko Kovačević nije samo gradonačelnik. On je simbol jedne politike koja baštini poražene ideologije i pokušava ih vratiti na velika vrata. U takvom okviru, Joka Baletić nije poželjna. Jer ona ruši konstrukciju. Ruši priču da su svi bili isti. Ruši laž da su četnici bili borci za slobodu. Ruši pokušaj da se istorija pretvori u mutnu vodu u kojoj nema jasne razlike između dželata i žrtve. Joka Baletić je čista linija. Ona je rez koji razdvaja. Ona kaže: ovdje je bio otpor, a tamo dalje izdaja. I zato ona nema mjesta. Jer kad bi Joka dobila spomenik, onda bi neko morao objasniti kako to da su i četnici zaskužili spomenik. Morao bi neko stati pred taj kamen i priznati da su jedni bili na strani okupatora, a drugi protiv njega; da su jedni bili sa Jokom, a drugi da su je strijeljali. To je politički neizdrživo za vlast koja živi od zamjene teza. Zato je lakše ignorisati Joku nego suočiti se s njom. A njena priča nije samo istorijska. Ona je moralna. Djevojka od sedamnaest godina, mučena, slomljena, ali nepokolebljiva. Djevojka koja nije izdala nikoga pod strašnim mukama. Djevojka koja je sama navukla omču i prije smrti podigla pesnice slobodi. Takva slika ne može stati u narativ koji danas vlada. Veća od smrti, življa od današnjih kukavica Jer današnji narativ traži poslušnosti klimoglavce, a ne prkos. Traži mit, ne istinu. Traži kolektivnu amneziju, ne sjećanje. Zato se Joka Baletić ne uklapa. I zato nema spomenika. Neko će reći da ime ostaje u pamćenju. Da nije potreban kamen. To govore oni koji znaju kako se pamćenje sitematski briše. Prvo se uklone obilježja. Onda se promijene udžbenici. Onda se pojavi nova generacija koja više ništa ne zna. I onda sve počinje ispočetka. Bez Jokinog spomenika, Nikšić gubi dio sebe. Ali ne samo Nikšić. Gubi ga i Crna Gora. Gubi ga i cijeli region. Jer svaki put kad se izbriše jedna heroina, otvara se prostor za nove laži. Za nove rehabilitacije. Za nove Đurišiće iz prošlosti i Kovačeviće iz sadašnjosti. I zato ova priča nije lokalna. Ona je mnogo simptom. Simptom društva koje je odlučilo da se odrekne najboljeg dijela sebe kako bi sačuvalo onaj najgori. Kao rođak Marije Bursać, opominjem! Jer ako se danas može zaboraviti heroina Joka Baletić, sutra se može zaboraviti bilo ko. Danas je to Nikšić. Sutra bilo koji drugi grad. Jednostavno ne ide tako. Jer ovo nije pitanje spomenika. Ovo je pitanje kakvi su ljudi postali i kakvi su neljudi oni koji odlučuju o njima. (Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)