Bursać: Otkud crnogorski penzioneri u silovalištu Vilina vlas?

2026-03-06 - 07:16

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a “Dakle, crnogorski penzioneri se i dalje šalju na “rehabilitaciju” u zgradu koja je tokom rata u Bosni i Hercegovini bila jedno od najstrašnijih mjesta sistematskog seksualnog nasilja u Evropi. U tim avetinjskim hotelskim sobama silovano je više od dvije stotine žena i djevojčica. Pred očima roditelja. Pred očima djece. Jedna noć u Višegradu značila je pedeset silovanih djevojčica. Da bi ovo provjerili treba vam tačno dva klika i par sekundi na Googlu. Ne možete reći, nismo znali!” Crnogorski Fond penzijskog i invalidskog osiguranja saopštava jednom lokalnim crnogorskom portalu mirno, birokratski i gotovo ponosno da ima, pazite sad, “dugogodišnju uspješnu saradnju sa Rehabilitacionim centrom Vilina vlas u Višegradu”. Ugovor se, kažu, uredno obnavlja svake godine. Penzioneri dobijaju popust. Mogu platiti boravak u osam rata. Zamislite!? Administrativna zabrana na penziju, sve uredno, sve po pravilima i propisima. I sad čovjek stane, pročita tu izjavu dva puta, pa treći put, ne bi li shvatio da nije riječ o nekoj grotesknoj satiri. Ali nije satira jer se sa silovanjem žena i djece ne šališ. Nikad i nigdje! To je službeni odgovor institucije jedne države Crne Gore. Znaju li gdje idu? Dakle, crnogorski penzioneri, ljudi koji su radili cijeli život, koji bi u poznim godinama trebali pronaći mir, oporavak i dostojanstvo, šalju se na “rehabilitaciju” u zgradu koja je tokom rata u Bosni i Hercegovini bila jedno od najstrašnijih mjesta sistematskog seksualnog nasilja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Vilina vlas. Hotel. Banja. Spa-centar. Kako god ga nazvali, činjenica ostaje ista: u tim avetinjskim sobama silovano je više od dvije stotine žena i djevojčica. Sistematski. Organizovano. Od strane srpskih vojnika i paravojnika. Pred očima roditelja. Pred očima djece. Jedna noć u Višegradu značila je pedeset silovanih djevojčica. Djeca su to, ehej! I sada, tri decenije kasnije, neko iz Podgorice uredno potpisuje ugovor sa tim objektom i govori o “uspješnoj saradnji”. Pa otkud, pobogu, crnogorski penzioneri u silovalištu? Postoje samo dvije mogućnosti. Prva je da ljudi u Fondu PIO Crne Gore nemaju pojma šta je Vilina vlas. Druga je da znaju. Treće nema. Jedan klik i jedan sekund do strave i užasa Ako ne znaju, onda živimo u administrativno-analognoj perverziji u kojoj se međunarodni ratni zločini, poznati cijelom svijetu, mogu sakriti od državnih institucija jedne evropske zemlje koja je pred vratima EU. U vremenu u kojem je dovoljan sekund na internetu da se otvori cijela jedna arhiva najstrašnijih svjedočenja, sudskih postupaka i izvještaja međunarodnih organizacija o Vilinoj vlasi višegradskoj. Sekund. Jedan jedini klik. U tom roju od sekunde na Googleu se pojave, kažem, imena žrtava, svjedočanstva preživjelih, izvještaji organizacija za ljudska prava, članci iz svjetskih medija. Recimo: “U “Vilinoj vlasi” krvnička braća Milan i Sredoje Lukić organizovali su ono što su nazivali “hranjenje ptica”. Ženama i djeci zavežu ruke. Bace komade hljeba na pod. Gladne žrtve ustima skupljaju mrvice. Prije toga im noževima zarežu usne. Hljeb se lijepi za krv i meso. Nakon “igre” slijede silovanja.” Ili: “Prvi put me je Milan Lukić silovao u kući. Onda me odveo u dvorište gdje je bio moj šesnaestogodišnji sin. Pitao me koji je nož najoštriji. Zaklao mi je sina tim nožem. Samo sam čula kako izgovara ‘Mama’ prije nego je umro. Onda me Lukić ponovo silovao.” Ima toga još dosta, na žalost. A šta ako znaju i nastavljaju slati ljude? Ipak, Fond PIO neumoljivo kaže: dugogodišnja uspješna saradnja. Ako znaju – a ipak nastavljaju slati ljude tamo -onda smo prešli u drugu, dublju zonu. Zonu moralnog sunovrata u kojoj se zločin briše, relativizira i na kraju monetizira. Jer to je upravo ono što Vilina vlas danas jeste: turistički proizvod. Samo nad kostima i kricima ljudskim. Ne treba biti posebno maštovit da bi se zamislila scena: Penzioneri iz Nikšića ili Podgorice ulaze u recepciju. Ljubazna recepcionerka daje ključ od sobe. U restoranu se služi kontinentalni doručak. Možda nakon toga i neka masaža. Malo bazena. Malo banje. Samo što zidovi te zgrade nisu obični zidovi. Oni su slušali krike. Upijali su krv. Pamte noći kada su žene i djevojčice silovane dok su vojnici i paravojnici pravili groteskne “igre”. Pamte noževe, batine, poniženja. Pamte i Jasnu Ahmedspahić koja je skočila kroz prozor da izbjegne dalja silovanja. Pamte Bakiru Hasečić koja je preživjela i ostala da svjedoči. Pamte djecu. Rehabilitacija? I sad zamislite kako izgleda “rehabilitacija” na takvom mjestu. U svijetu koji ima makar minimalni osjećaj za civilizaciju, takve zgrade postaju memorijalni centri. U Poljskoj niko ne ide na wellness u Auschwitz. U Kambodži Tuol Sleng nije spa-centar. U Ruandi mjesta genocida nisu turistički resorti. U Višegradu, eto, jesu. Ali ovdje priča dobija dodatni sloj groteske: to nije samo lokalna politika zaborava. To je međunarodni turitičko-penzioni aranžman. Crnogorski Fond PIO potpisuje ugovor. Penzioneri dolaze. Plaćaju na rate. Rehabilitacija na rate, u logoru zločina. Naravno, Fond kaže da troškove snose sami penzioneri. Kao da je to nekakva poenta. Poenta nije ko plaća. Poenta je gdje se ide i ko to i zašto organizuje. I tu dolazimo do još šire slike. Aromaterapija zaborava i ništenja zločina Jer ova priča ne govori samo o jednom hotelu. Ona govori o političkoj i kulturnoj atmosferi regiona u kojem zločin ne nestaje – nego se (eventualno) prefarba. U Višegradu se Vilina vlas predstavlja na turističkim sajmovima. U Beogradu se dijele brošure. U Podgorici se potpisuju turistički ugovori sa penzionerima. I svi zajedno prave jedan veliki regionalni projekat zaborava. To je možda najpreciznija definicija takozvanog “srpskog sveta”: mreža političkih, kulturnih i institucionalnih veza koje brišu granicu između sjećanja i poricanja na kostima pobijenih u ratnim zločinima. Jer ako penzioneri iz Crne Gore mogu ići na odmor u Vilinu vlas, onda se poruka čuje jasno: zločin nije važan. Zločin je tamo neka prošlost. Zločin je “kompleksna tema”. Zločin je nešto o čemu se ne govori dok se prodaje turistički paket. Ali zidovi takvih mjesta imaju nezgodnu osobinu. Oni pamte. Ne može se krik prekrečiti. Ne može se trauma aromaterapijom izbrisati. Ne može se silovanje pretvoriti u wellness. I zato pitanje ostaje da visi nad regionom poput moralnog testa. Otkud crnogorski penzioneri u silovalištu Vilina vlas? Je li to dubinska integracija srpskog sveta? Je li to birokratska glupost? Je li to bahata ravnodušnost prema žrtvama? Ili sve zajedno? Jedno je sigurno: nemoguće je ne znati danas šta je Vilina vlas. A još je gore znati – pa ipak ići. Opet i opet. Jer tada “rehabilitacija” ne govori ništa o zdravlju penzionera. Govori o bolesti društva. I to teškoj. (Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)