Dan nezavisnosti BiH: Zavisni od nacije, i dalje podijeljeni

2026-03-01 - 11:17

Prošle su 34 godine od sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine i njenog primanja u Ujedinjene nacije. No, narodi u Bosni i Hercegovini i dalje se ne mogu dogovoriti oko proslave zajedničkog datuma jer dok je za jedne 1. mart praznik, za druge je bolno podsjećanje na početak rata. „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, glasilo je pitanje na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine od Savezne Federativne Republike Jugoslavije održanom 29. februara i 1. marta 1992. „Da“ je zaokružilo 99% izašlih na referendum. No većina Srba iz Bosne bojkotovala je referendum nakon poziva lidera Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića. Uskoro nakon referenduma počela je opsada Sarajeva i troipogodišnji rat tokom kojeg je ubijeno 100.000 ljudi. Stavovi definisani uoči referenduma uglavnom su isti i danas. Zvanične politike nekada zaraćenih strana, danas podeljenih u pojam konstitutivnosti, nepromjenjene su 34 godine. Dok većina Bošnjaka i Hrvata proslavlja Dan nezavisnosti ili prema njemu nema negativne emocije, za Srbe je to događaj koji budi ratne traume. No postoji nada da bi generacije mladih mogle promijeniti ustaljene narative i konačno postići dogovor o zajedničkom datumu kojim bi se obilježavala i proslavljala nezavisnost Bosne i Hercegovine. Dva entiteta, dva narativa Ulice Sarajeva ovih su dana ukrašene zastavama Bosne i Hercegovine, a u pojedinim gradskim opštinama i zastavama s ljiljanima pod kojim je BiH 22. maja 1992. primljena u Ujedinjene nacije. Nekoliko kilometara dalje – u Istočnom Sarajevu nema obilježja države, državnih zastava, niti euforije. Na ulicama su istaknute entitetske zastave kojima se šalje poruka da građani tog entiteta ne osjećaju pripadnost državi. Dok razgovaram sa prolaznicima u Istočnom Sarajevu, stariji kažu da ih prvi mart podsjeća na početak rata. U Sarajevu taj je datum istorijski jer je država dobila nezavisnost. Mlađi stanovnici u oba entiteta s manje emocija pričaju o Danu nezavisnosti. Niko od mladih koje sam sreo u Istočnom Sarajevu nije htio da komentariše. Za većinu mladih u Sarajevu ovaj praznik je bitan, ali priznaju da ga većinom ne obilježavaju. Mnogi od njih pogreše pa u odgovoru kažu „Dan državnosti.“ „Dan nezavisnosti za mene je prilika da se obilježi postojanje BiH u kojoj mladi napreduju, studiraju, razvijaju se. To je i prilika da se negdje otputuje, da se vide ljepote Bosne i Hercegovine“, kaže studentkinja Semira Ćato. Za studentkinju Lamiju Hadžimusić, koja ljubav prema državi i društvu pokazuje izlaskom na proteste, često bivajući njihovo zaštitno lice, Dan nezavisnosti je podsjetnik na sve ono što su prethodne generacije prošle „da bi mi danas imali pravo da budemo slobodni, nezavisni kako se i sam praznik zove“. „Nažalost, taj dan treba da pokaže da smo ujedinjeni, ali on zapravo ponekad pokaže i suprotno, koliko još uvek postoji različitosti među nama. Nažalost tu je narod zakazao, a ne samo sistem. Ovo treba da bude praznik na koji su svi građani BiH ponosni, a ne da smatraju da ga ne treba obilježavati“, mišljenja je Hadžimusić. Kaže i kako većina mladih, na njihovu sreću, nije učestvovala u ratu i ratnim dešavanjima u BiH i u periodu kada je održan referendum o Danu nezavisnosti i ne mogu osjećati ovaj dan kao „nešto svoje“. „Razlog je jer nikada nisu bili pravilno edukovani oko toga, nisu stekli dovoljno obrazovanja i to je opet propust sistema. Ipak nadam se da će mladi shvatiti važnost i vrijednost ovog dana, da im to ne bude samo ‘još jedan neradni dan’ već nešto što žele proslaviti i nastaviti obilježavati“, kaže Hadžimusić. Za Jovana iz Rogatice (19), koji ne želi da razgovara pod pravim imenom, Dan nezavisnosti je vrlo bitan dan u godini, i mnogo više od običnog dana. „Dan kada se u vazduhu osjeća sloboda koju treba da ima svako živo biće na ovoj planeti. On me podsjeća na složenu istoriju, ali i na podjele koje i danas postoje”, kaže on za DW. Čudno mu je što je u jednom entitetu ponedeljak (2. mart) neradni dan, dok je u Republici Srpskoj u kojoj živi običan radni dan. Iako većina građana Republike Srpske odbacuje zajednički Dan nezavisnosti, postoje i oni, posebno mlađe i posleratne generacije, koje se poistovećuju sa ovim datumom. Aktivistkinja i direktorka Udruženja „Oštra nula“ iz Banjaluke Milica Pralica kaže da nezavisnost nije samo međunarodno priznanje i teritorijalni integritet – nezavisnost je stvarna suverenost građana, čega u BiH, kako smatra, nedostaje. „Živimo u državi u kojoj su ljudi ustavno podređeni etničkim kolektivitetima. Ne možemo se politički definisati kao građani, već smo svedeni na tri etničke kategorije. Građanski identitet je potisnut, a sistem je konstruisan tako da održava ravnotežu između etničkih elita, a ne prava pojedinca. Institucije su zarobljene. Država funkcioniše po principu političke lojalnosti, a ne kompetencije”, kaže Pralica. Uviđa da korupcija, nepotizam i stranačko zapošljavanje nisu incidenti već su mehanizam upravljanja. Veruje da je nezavisnost bez vladavine prava i socijalne pravde tek forma bez sadržaja. „Zato smatram da nismo doživjeli nezavisnost kakvoj smo se nadali – nezavisnost građana, a ne nezavisnost etnonacionalnih struktura moći. Ipak, odbijam da prihvatim cinizam kao odgovor. Država se ne napušta – država se demokratizuje.“ Zašto neki slave Dan nezavisnosti, a neki ne Stvar je „što imamo različite koncepcije budućnosti, odnosno političke zajednice u kojoj treba da živimo“, kaže za DW filozof i profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić. Polarizacija oko Dana nezavisnosti trajaće sve dok etnonacionalizam bude dominantna ideologija, smatra Mujkić. „Mislim da je etnonacionalizam ušao u svoju poslednju fazu koju ironično zovem etničko čišćenje od samih sebe. Mi imamo zastrašujući egzodus mladih, radno sposobnih ljudi pripadnika svih konstitutivnih naroda koji kupuju kartu u jednom pravcu i zauvjek odlaze i napuštaju ove prostore“, kaže Mujkić. Ovakvo će stanje, dodaje, trajati sve dok ne pobijedi razum i ne dođe do reorganizacije društva. Pralica uviđa da je odnos mladih prema ovom datumu duboko uslovljen podijeljenim društvom u kojem su odrasli. Veliki broj mladih Bosnu i Hercegovinu uopšte ne doživljava kao svoju političku zajednicu. „Njihovi simbolički centri su Zagreb ili Beograd. Imamo i one koji obilježavaju ovaj datum, ali kroz simboliku koja isključuje druge. A značajan dio mladih ovaj dan vidi samo kao neradni dan ili produženi vikend. To nije generacijski problem – to je politički proizvod. Mladi su odrastali u sistemu tri istine, tri obrazovna narativa i permanentne krize“, kaže Pralica. Mogu li se nove generacije u budućnosti dogovoriti oko ovog ili nekog novog datuma? Tužno je što 30 godina ne možemo pronaći kompromis i pronaći zajednički sadržalac o državi u kojoj živimo, mišljenja je sociolog Vladimir Vasić. Vjeruje da mladi u budućnosti mogu pronaći dogovor i približiti stavove udaljene više od 30 godina. „Ali to mora biti novi datum“, dodaje. Jovan nije optimističan i ne vjeruje da će nove generacije pronaći rešenje. „Jednostavno smo takvi, skloni prepirkama, raspravama, svađama, većina roditelja to prenosi na svoju djecu i zbog toga se može osetiti velika mržnja među ljudima širom BiH“, kaže ovaj srednjoškolac. Lamija je optimističnija i veruje da nove generacije mogu sve. „Mnogo više od dogovora oko novog datuma koji bi obeležavao nezavisnost ove države. Nas ne dijele priče iz prošlosti, zaboravili smo šta znači reč nacionalizam i to je nešto predivno. Neki novi klinci mogu sve, shvatili su koliko je važno voljeti, poštovati i boriti se za bolje sutra“, dodaje. Pralica smatra da rešenje problema nije u promjeni datuma već u karakteru države. „Zajednicu stvara osjećaj pravde, jednakosti i sigurnosti. Ako želimo da se nove generacije dogovore, moramo im ponuditi državu u kojoj zakon važi jednako za sve. U kojoj diploma znači znanje, a ne stranačku pripadnost. U kojoj socijalna prava ne zavise od etničkog ključa. U kojoj institucije nisu produžena ruka političkih partija. Bez reforme obrazovanja, bez ozbiljne i dosledne borbe protiv korupcije i bez demontaže etnonacionalnog monopola nad politikom, svaki praznik ostaje prazna simbolika“, zaključuje Pralica.