Duhovnik kao modni detalj podgoričke tranzicione elite

2026-03-27 - 06:13

I zaista, sve češće to čujem. Ljudi imaju svog duhovnika. Ličnog. U odnosu jedan na jedan. Diskretno, ali jasno diferenciranog od “opšte ponude”. Kao što imaju svog frizera, advokata ili, sve češće, svog personalnog trenera. Jer, u međuvremenu, i tijelo i duša ušli su u isti režim: režim individualizacije. Kolektiv je postao suvišan, gotovo neugodan. Trenirati sa drugima djeluje zastarjelo; slušati propovijed zajedno sa narodom — još više. Savremeni čovjek traži neposrednost, ekskluzivu, pogled u oči. Traži odnos koji će ga izdvojiti, ne povezati. Biti u gomili, sa običnom i sirotinjskom svjetinom, za našu elitu je nedopustivo i ponižavajuće. Čak i u disko klubovima, tranziciona kasta traži separee (vjertovatno od riječi sepsracija — izdvojiti se). U tom smislu, duhovnik i trener postaju figure istog mentaliteta. Jedan oblikuje dušu, drugi tijelo — ali obojica funkcionišu kao potvrda. Kao znak da se radi na sebi, ali na način koji mora biti vidljiv, makar u tragovima. Pa se po kafićima i tržnim centrima, između izloga i espresa, vode razgovori koji liče na suptilna nadmetanja: ko ima boljeg duhovnika, ko posvećenijeg trenera. Ne govori se to naglas kao hvalisanje, ali se razumije kao signal. Razlike su nijansirane, ali društveno čitljive — kao skupe torbe, firmirane naočare za sunce ili brendirani satovi. Ironija je, naravno, u tome što ono što bi moralo biti najintimnije, odnos prema sopstvenoj duši, prema smislu, prema granicama tijela — postaje dio javne slike. Kao spektakl, kao stil, i naravno kao talas mode. Malograđanština se, u međuvremenu, usavršila. Više ne paradira kroz očigledno; naučila je da imitira dubinu. Da prisvoji jezik duhovnosti i discipline, da ga upakuje u formu ličnog izbora i da, na kraju, od njega napravi — diskretni znak prestiža, ili što bi Luis Bunjuel kazao: Diskretni šarm buržoazije. U tom svijetu, duhovnik više nije samo vodič. On je i oznaka. A oznake, kao što znamo, u modernom svijetu predstavljaju društveni status, položaj i rang. Naravno, naši moderni vjernici koji imaju personalne trenere i lične duhovnike - pojma nemaju da Crkva u svom izvornom smislu nije skup izdvojenih duhovnih biografija, nego zajednica koja se sabira, prije svega u euharistiji. Sama riječ „crkva” (od grčkog ekklesia) označava sabor, okupljanje, izlazak iz privatnosti u zajednički prostor smisla. U tom svjetlu, euharistijski karakter Crkve nije puka dogmatska odrednica, nego njeno živo središte: ljudi se ne spašavaju kao izolovane jedinke, nego kao zajednica koja dijeli isti hljeb i isto vrijeme, isti čin i istu nadu. Liturgija, zato, nije predstava koju neko posmatra, niti govor koji se individualno „konzumira”, nego događaj u kojem svi učestvuju, makar i ćutanjem, u kojem se, makar na trenutak, brišu razlike između „ja” i „mi”.