Četiri godine kasnije: Rusija i dalje plaća cijenu fatalne pogrešne procjene u Ukrajini

2026-02-24 - 06:56

Posljednje četiri godine sukoba otkrile su više od jedne pogrešne pretpostavke, a posebno prethodno rašireno vjerovanje čak i među saveznicima Kijeva da bi Ukrajina bila suviše slaba i neorganizovana da bi se oduprla sveobuhvatnoj invaziji. Slično tome, reputacija nepobjedivosti koja je pratila ogromnu rusku vojsku takođe je poljuljana. Prema istraživanju jednog think tanka, Kraljevski institut ujedinjenih službi (RUSI), kada je Kremlj pokrenuo ono što je nazvao „specijalnom vojnom operacijom“, očekivao je da će njegove snage preuzeti kontrolu nad Ukrajinom za samo 10 dana. Više od 1.450 dana kasnije, taj vremenski okvir djeluje krajnje naivno i pokazao se kao osnovna pogrešna procjena koja je donijela razarajuće posljedice u vidu bola, uništenja i krvi. Žrtve Prava cijena, naravno, pažljivo se prikriva u Rusiji gdje je kontrola informacija sve stroža. Zvanični podaci o žrtvama strogo su držani izvan javnog pogleda, iako procjene iz više izvora ukazuju na gubitke koji su zastrašujuće visoki. Najnovije istraživanje američkog Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), na primjer, stavlja broj ruskih poginulih i ranjenih od početka sveobuhvatne invazije na gotovo 1,2 miliona. Ta užasavajuća brojka – koja, naravno, ne uključuje zapanjujuće ukrajinske gubitke, za koje se smatra da su između 500.000 i 600.000 ljudi – veća je od svih gubitaka koje je pretrpjela „bila koja velika sila u bilo kojem ratu od Drugog svjetskog rata“, navodi izvještaj CSIS-a. Od te procjene, kako izvještava, čak 325.000 Rusa je poginulo u posljednje četiri godine - za kontekst, to je tri puta više od ukupnih gubitaka koje su Sjedinjene Države pretrpjele u svim ratovima od 1945. godine, uključujući bojišta u Koreji, Vijetnamu, Avganistanu i Iraku. Kremlj nije potvrdio te brojke, ali su ukrajinski zvaničnici nedavno pohvalno izjavili da su u decembru sami ubili 35.000 ruskih vojnika. Sada je cilj vojnih planera u Kijevu da ubijaju ruske vojnike brže nego što se novi regrutuju – koji su za sada uglavnom dobrovoljci – mogu obučiti i poslati na front. „Ako dostignemo 50.000, videćemo šta će se dogoditi neprijatelju. Oni ljude vide kao resurs i već se primjetno osjeća manjak“, rekao je Mihailo Fedorov novinarima na nedavnoj konferenciji za štampu. Na više načina, ovaj rat se pretvorio u ružnu igru brojevima. Ekonomija Nakon kratkog šoka zbog sankcija poslije invazije 2022. godine, ruska vojna potrošnja je naglo porasla, a ekonomija je procvjetala. Pogurana izvozom nafte i gasa, Rusija je prkosila zapadnim predviđanjima ekonomskog kolapsa, postavši 2025. deveta najveća ekonomija svijeta prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (IMF), ispred Kanade i Brazila. Prije rata u Ukrajini bila je na 11. mjestu. Ali postoje sve vidljiviji znaci rastuće finansijske boli, povezane sa iskrivljenom ratnom ekonomijom. Jedan problem je sve skuplja praksa davanja velikih bonusa Rusima koji pristanu da se pridruže vojsci, plus još veće isplate ako poginu u borbi. Pored toga, vojna regrutacija i prioritizacija vojne industrijske proizvodnje doveli su do onoga što je jedan prokremaljski ruski list, Nezavisnaja Gazeta, nazvao „ozbiljnim nedostatkom radne snage“ u drugim ključnim industrijama. „Ekonomija nema dovoljno radnika u proizvodnji. Moramo naći 800.000 radnika nekako,“ izvještavao je list. Rastuća cijena hrane postala je sve veći izvor bola za potrošače. Negdje drugdje, priče o ekonomskoj tami – od galopirajuće inflacije, zatvaranja restorana do posljedica drastičnih poreskih povećanja – pokazuju koliko produženi rat u Ukrajini sada pogađa Ruse u njihovim kućnim budžetima. Međunarodni ugled Rat takođe nije donio mnogo koristi Kremlju u inostranstvu. Zaustavljanje daljeg širenja NATO-a bio je jedan od glavnih razloga koje su ruski zvaničnici navodili za invaziju na Ukrajinu. Činjenica da su Švedska i Finska ušle u savez kao direktna posljedica sveobuhvatne invazije predstavlja jasan neuspjeh tog cilja. Samo pristupanje Finske je više nego udvostručilo kopnenu granicu između Rusije i NATO država. Štaviše, zapadne sankcije i politička izolacija primorale su Rusiju da se okrene istoku, posebno Kini, od koje sada sve više zavisi za ključnu trgovinu, od izvoza energije do uvoza automobila i elektronike, što daje Pekingu prednost nad Moskvom. „Odnosi su neuravnoteženi jer je Moskva više zavisna od Pekinga nego što je Peking od Moskve,“ komentarisao je nedavni izvještaj Centar za analizu evropske politike (CEPA). „Rusija je očigledno postala junior partner, prvenstveno zbog svojih ograničenih ekonomskih alternativa,“ dodaje izvještaj CEPA. Moskva takođe nije uspjela da spriječi eroziju svog tradicionalnog uticaja drugdje. Kremlj je 2024. bio prinuđen da evakuiše i pruži azil svom sirijskom savezniku, Bašaru al-Asadu, kada su ga srušile pobunjeničke snage. Novi predsjednik Sirije, gdje Rusija još uvijek ima dvije vojne baze, više puta je pozivao na izručenje Asada iz Moskve. Prošlog leta, Rusija je nijemo stajala dok su američki i izraelski ratni avioni gađali Iran, još jednog ključnog partnera Kremlja na Bliskom istoku, ciljajući nuklearne objekte. Takođe nije uspjela da zaštiti predsjednika Venecuele, Nicolasa Madura, ličnost blisku Kremlju, kada su ga prošlog mjeseca američke trupe uhapsile u njegovoj spavaćoj sobi u Karakasu. Moguće je da Rusija nikada ne bi bila u stanju da spriječi ove događaje da su se odvijali, čak i da nije već bila opterećena i zaglavljena u Ukrajini. Ali nakon četiri godine iscrpljujućeg rata, koji je donio užasne posljedice za Ukrajinu, Rusija je ostala iscrpljena kod kuće i oslabljena na međunarodnoj sceni.