Fabrika kože odavno zatvorena i opljačkana

2026-02-18 - 05:56

To je Portalu RTCG kazao nekadašnji sindikalni lider ove kompanije Dušan Veljić koji do danas poziva na preispitavanje privatizacije. „Država je tada dozvolila da propadne jedina fabrike kože u državi. Pored otkupa i prerade kože, proizvodili smo svu konfekciju koja je išla na svjetske sajmove, a u Andrijevici smo imali i naš pogon kožne galanterije koji je takođe bio potpuno rentabilan“ – rekao je Veljić. Njemu, kako kaže, zbog toga nije ništa čudno da se u Crnoj Gori danas nigdje ne otkupljuje i ne prerađuje sirova koža i da toliko kože godišnje propadne i često zarvši na deponijama kao takozvani organski otpad. „U trenutku kada je Polimka radila, samo u Beranama su postojala tri otkupna centra za sirovu kožu. Pored naše fabrike, sirovu kožu su otkupljivali Koteks iz Splita, koji je je bio lociran u naselju Buče, pored puta za Andrijevicu, kao i i otkupni centar Centrokoža iz Podgorice“ – podsjetio je Veljić. On je kazao da mu je neshvatljivo kada čuje neke mlade ljude, koji to vrijem i ne pamte, kada kažu kako su to sve bile nerentabilne fabrike i kako su morale biti zatvorene. „Naša fabrika ne da nije bila nerentabilna, nego su naši radnici imali u to vrijeme najveće plate u Beranama. Veće nego i ljekari. Jeste u vrijeme nakon raspada SFRJ došlo do pometnje na tržištu, ali to je bila tako vrijedna fabrika da je mogla samo privremeno da se zatvori i sačeka bolje vrijeme. Danas bi to bila fabrika za ponos i Beranama i Crnoj Gori“ – smatra ovaj bivši ranik fabrike kože „Polimka“. Ovaj čovjek smatra da se ne bi smjelo zaboraviti da su, kako kaže, „nestali milioni, kamioni i avioni“, a da je njihova prijava odbačena kao neosnovana. „Mislim da bi tu krivičnu prijavu trebalo da ponovimo, ili da pozovemo tužilaštvo da nađu taj predmet i preispitaju rad tadašnjeg tužilaštva. Ne smijemo dozvoliti da se ova pljačka zaboravi“ – kaže Veljić. On podsjeća i da su svojevremeno pokušali da obezbijede dokaze tako što su tražili da se izuzme dokumentacija iz fabrike. „Pošto nama nijesu dozvolili da uđemo u fabriku, mi smo tada predložili da to uradi policija. Ne znamo šta se dalje dešavalo, ali smo ubijeđeni da je dokumentacija u vezi sa tim uništena. To znači da je neko uništio dokazni materijali o velikoj pljački. Zar uništavanje dokaza nije krivično djelo“ – pita Veljić. Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, „Polimka“ je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon. Industrija kože AD „Polimka“ Berane prodata je više nego bratski, za simboločnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program, i obavezu investicionih ulaganja od milion. Toliko je koštao vladin paket akcija od 64,03 odsto. Veljić podsjeća, međutim, da su samo dvije glavne mašine za preradu kože koje su ostale u fabrici bile vrijedne dva miliona, a u magacinu milion eura robe na zalihama. „Te mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Mi sumnjamo da su ih prodali i da su od tih para, ustvari, izmirivali sve obaveze“ – kaže Veljić. Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su na Kosovu i u Turskoj, gdje su nastavile uspješno da rade. Bivši radnici „Polimke“ prosto ni danas ne mogu da vjeruju kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i zašto joj je promijenjena djelatnost. Oni pitaju da li je moguće da nije mogao da se nađe kupac koji bi nastavio da radi u toj branši. Industrija kože i kožne galanterije „Polimka“ u Beranama je izgrađena pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to dugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na sjeveru. „Pilimka“ je bila potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa skoro osamsto zaposlenih. Radnici se prisjećaju kako nije bilo svjetskog sajma na kojem se nije pojavila i osvajala nagrade i priznanja. I sve je to tako hodalo do devedesetih i raspada bivše Jugoslavije, kada je izgubljeno glavno tršište za nabavku sirovine i plasman gotovih proizvoda. Fabrika je „preživljavala“ do 2002. godine. Tada je proizvodnja prekinuta. Pred kraj 2003. radnici su stupili u štrajk glađu pokušavajući pritiscima da izdejstvuju aktiviranje mašina, kao najvažniji od svih zahtjeva. Sve je bilo uzalud. Nizala su se samo obećanja. „Kada se samo sjetim šta nam je sve obećavano od strane tadašnje Vlade. Počevši od Mila Đukanovića, preko Branimira Gvozdenovića, tadašnjih ministra za ekonomiju i privredu Darka Uskokovića i direktora Agencije za privatizaciju i strana ulaganja Branka Vujovića. Gdje su danas ti ljudi i da li se sjećaju šta su sve pričali“ – pita Dušan. On vjeruje da je možda došlo vrijeme da se ponovo postavi pitanje odgovornosti za propast ove fabrike. „I da je Lim odnio, znalo bi se makar da je elementarna nepogoda. Ovako, sve je ostalo nepoznato. Zato tražimo i danas da neko odgovori na naše optužbe, pa ako kažu da nismo u pravu i da klevećemo ljude, neka nas zatvore. Mi tvrdimo da je to bila sprega vrha države, tužilaštva i sudstva“ – kaže nekadašnji sinidalni lider „Polimke“. To što danas u Crnoj Gori propadne hiljadu i po tona sirove kože godišnje, on smatra da je samo jedna posljedica, a da je svojevremeno zatvaranje i pljačkanje fabrike kože u Beranama dugoročno bio potpuni promašaj i nesagledivi gubitak za ovaj grad na sjeveru i čitavu državu.