Gardijan: Zašto Slovenija okreće leđa liberalizmu

2026-03-18 - 10:13

Pod naslovom „Zašto Slovenija, kao mala, stabilna zemlja i primjer evropske priče o uspjehu, okreće leđa liberalizmu“ autorka navodi da bi Janez Janša, „naoružan nemilosrdnim političkim priručnikom Viktora Orbana i političkim stilom Donalda Trampa, predstavljao još jednu neliberalnu prijetnju za EU ako pobijedi na izborima 22. marta“. To što je odlazeća koalicija, koju predvodi premijer lijevog centra Robert Golob, izdržala pun mandat, po slovenačkim standardima je gotovo čudo, piše autorka u Gardijanu i podsjeća da ju je formirao uoči izbora 2022. Golobov Pokret sloboda (Gibanje Svoboda), stranka koju je Golob osnovao samo nekoliko mjeseci ranije. Na prvim izborima na koje je izašla osvojila je 41 od 90 mjesta u parlamentu, što je najjači rezultat jedne stranke od sticanja nezavisnosti, navodi se i dodaje da je ubjedljiva pobjeda omogućila Golobu da formira koaliciju sa Socijaldemokratama (SD) i Ljevicom (Levica). Time je obezbijedio 53 mjesta, rijetku stabilnost u fragmentisanom političkom sistemu Slovenije. Golobova vlada nije bila bez mana. Nagli uspon Pokreta sloboda značio je da je na vlast došao sa ograničenim iskustvom u upravljanju, improvizacija je ponekad bila previše očigledna, ali se ipak može pohvaliti konkretnim rezultatima, ocjenjuje se u tekstu. Podsjeća se na finansijsku podršku poslije poplava 2023, mjere za ublažavanje energetske krize, povećanje minimalne zarade... Autorka dalje navodi da je u poštovanju osnovnih prava i sloboda, po nekim mjerilima, sadašnja vlada bila manjkava, ali ne i neliberalna, jer su institucije funkcionisale, medijski pejzaž, iako polarizovan, ostao je pluralistički, a civilno društvo je djelovalo bez sistematskog zastrašivanja. Uprkos svemu tome, dodaje se, podrška javnosti Golobovom Pokretu sloboda je opala. Tvrdo desna Slovenačka demokratska stranka (SDS) konstantno vodi u anketama, nekoliko procenata ispred Pokreta sloboda. Njeno biračko tijelo pokazalo se izuzetno lojalnim. Dok birači lijevog centra osciliraju između entuzijazma i razočaranja, birači SDS-a ostaju postojani. Šnabl ocjenjuje da ono što SDS izdvaja u odnosu na neke druge krajnje desne stranke u Evropi jeste to što ona nije pobunjenička autsajderska partija, već centralni stub slovenačke desnice i ima iskustvo u vlasti: njen dugogodišnji lider Janša bio je premijer tri puta od početka milenijuma. Tokom prvog mandata sredinom 2000-ih, SDS je vladao kao konvencionalna konzervativna partija, ali su kasniji mandati bili polarizovaniji. Janšina vlada 2012–2013. pala je u jeku masovnih protesta zbog optužbi za korupciju, a sam Janša je bio osuđen na dvije godine zatvora, iako je presuda kasnije poništena. Janšin posljednji mandat, od 2020. do 2022, poklopio se sa pandemijom kovida. Obilježio ga je oštriji neliberalni zaokret — njegova administracija je mjesecima obustavljala finansiranje slovenačke novinske agencije STA, često napadala javni servis RTV Slovenija, pokušavala da preoblikuje nadzorne odbore državnih institucija i ulazila u otvorene sukobe sa novinarima na društvenim mrežama, ističe se u tekstu. Srećom, sudovi su reagovali. Civilno društvo se mobilisalo. Desetine hiljada ljudi protestovale su u Ljubljani, a Janšini pokušaji da oslabi djelove institucionalnog sistema i vladavine prava bili su dovoljno ozbiljni da izazovu upozorenja Evropskog parlamenta, dodaje se. U tekstu se ukazuje da SDS, odlaskom u opoziciju, nije morao da se mijenja. Tokom posljednje četiri godine mogao je da se oslanja na poznate ideološke teme: osudu „pristrasnih“ medija, upozorenja o migrantskim talasima, tvrdnje da je Slovenija previše regulisana i kulturne ratove oko obrazovanja. Ponavljanje im je išlo u prilog. Promijenilo se, međutim, i šire evropsko političko okruženje u kojem ova retorika djeluje. Kada je Janša posljednji put bio premijer, njegovi napadi na javne medije i pokušaji preoblikovanja institucija nailazili su na snažan domaći i međunarodni otpor. Danas globalni kontekst izgleda drugačije. Trampovo predsjednikovanje normalizovalo je otvoreno neprijateljstvo prema medijima i pravosuđu i ponudilo praktičan model političarima koji traže polarizaciju, pritisak na institucije i stalnu delegitimizaciju protivnika. Varijante tog modela su se od tada proširile i dodatno razvile širom Evrope i svijeta, ističe autorka. Janša, koji se divi Trampovom političkom stilu, dobro se uklapa u taj obrazac. Nedavno je izjavio da bi više volio da vlada uz apsolutnu većinu, tvrdeći da koalicioni pregovori troše vrijeme koje bi se bolje iskoristilo za sprovođenje politika. Izolovano posmatrano, to može zvučati kao nestrpljenje prema parlamentarnoj matematici. U današnjem globalnom kontekstu, to signalizira nešto više: želju da se djeluje bez otežavajućih kompromisa. Nova vlada predvođena SDS-om vjerovatno bi odlučno djelovala u oblastima poput migracija, gdje zagovara strožu kontrolu granica i bezbjednosni pristup koji mobilnost prije svega vidi kao prijetnju. Obećava deregulaciju i „poslovno povoljnije“ okruženje. Jezik „reformi i depolitizacije“ mogao bi u praksi značiti jači uticaj izvršne vlasti na medije i pravosuđe, ukazuje autorka i dodaje da ništa od toga ne bi nužno odmah kršilo demokratske procedure jer „neliberalizam napreduje postepeno, unutar zakona, preoblikujući institucije iznutra“. Slovenačke institucije ostaju čvrsto ukorijenjene u pravnom poretku Evropske unije. Civilno društvo je aktivno i otporno. Zemlja nije osuđena na demokratsko nazadovanje. Ali razlika u odnosu na prethodne Janšine mandate jeste u tome što su metode, narativi i međunarodna savezništva neliberalne politike danas konsolidovaniji nego ikad. Postoje presedani, potvrde i međusobno ojačavanje. Zato ovi izbori djeluju manje kao rutinska demokratska procedura, održavanje demokratije, a više kao strukturni izbor — ne samo između lijevog i desnog centra, već između manjkavog pluralizma i modela vlasti u kojem demokratske norme mogu vrlo brzo da se uruše, zaključuje se u tekstu.