Gatuzovih 11 za spas italijanskog fudbala - pod pritiskom istorijskog nasljeđa i trećeg propuštenog Mundijala

2026-03-24 - 14:35

Postava koja se pominje u medijima, ali i iz izvora bliskim Đenaru Gatuzu, selektoru čije je samo imenovanje "podgilo obrve", ne samo kod fudbalskih skeptika, ostavlja dosta pitanja. Nije to više ni formacija, ni raspored igrača, nego presjek trenutnog stanja italijanskog fudbala. Ako bi uzeli da seciramo dio po dio, to i ne izgleda toliko loše. U temelju svega nalazi se sredina terena, trojac Sandro Tonali, Manuel Lokateli i Nikolo Barela, tri fudbalera koji su savršena kombinacija dobre kretnje, sa izvjesnom dozom tehničke pismenosti, ne samo zbog individualnog kvaliteta nego i zbog kompatibilnosti, jer Tonali daje ritam i energiju, Barela vertikalnost i osjećaj za prostor, dok Lokateli donosi tu pozicionu disciplinu koja drži strukturu tima na okupu, i u takvom rasporedu Italija može da kontroliše tok utakmice protiv većine protivnika u baražu. Problem je što Barela ne igra baš u najboljem ritmu, nekako kao da trener Kristijan Kivu ga gura pola pozicije suprotno od onoga što bi trebalo da igra, i to se osjeti, mada je ove sezone osam puta asistirao saigračima. Lokateli je jedna od rijektih svjetlih tačaka posrnulog Juventusa, ako zanemarimo "kriminalno" izvedeni penal protiv Sasuola. Ali kontrola sredine nije isto što i rješenje, i tu počinje problem. Bočne pozicije sa Federiko Dimarko i Mateo Politano sugerišu ideju da se širina traži kroz wing-back profil, gdje Dimarko igra na visokom nivou ove sezone, i donosi kvalitetan centaršut i osjećaj za završnicu iz drugog plana, dok Politano više vuče ka krilu nego klasičnom beku, što može da otvori prostor, ali i da ostavi određene defanzivne rupe protiv ozbiljnijih protivnika. Defanzivna linija sa Alessandro Bastoninijem, Rikardo Kalafiorijem, i Đanluka Manćinijem uz Đanluiđi Donarumu na golu ima jasnu logiku, jer Bastoni već godinama funkcioniše u sistemu sa tri pozadi i sposoban je da iznese loptu i razbije prvi pritisak, dok Donaruma ostaje figura koja može da “kupi” rezultat u utakmicama gdje stvari krenu nizbrdo, ali i pored svega toga, ova odbrana nema onu auru nepogrešivosti koju je Italija nekad imala, već više djeluje kao linija koja reaguje nego kao linija koja diktira. Bastoni je žrtva kampanje protiv njega, zbog očiglednog simuliranja protiv Juventusa, pa gdje god se pojavi van granica "Meace" bude meta zvižduka. Kalafiori igrao sjajno, i kao štoper, i kao bek, rekli i navijali Arsenala i kao "napadač iz sijenke" u Artetinom sistemu I onda dolazimo do ključnog sloja ove priče, napada. Mateo Retegi i Moise Ken su napadači koji mogu da budu korisni u određenim kontekstima, Retegi kao igrač kaznenog prostora, Ken kao neko ko napada dubinu i tranziciju, ali nijedan od njih nije profil koji garantuje gol kada utakmica uđe u onu zonu gdje sve stane, gdje nema prostora i gdje se kvalitet mjeri u jednoj odluci, jednom dodiru, jednom šutu. A baraž je upravo takav. Retegi je ako bi se pogledala statistika solidan u Kadsiji, sa 15 golova ove sezone, problem je što umije da upadne čak i u saudijskoj ligi u post sa golovima, a uz svo bogatstvo i želja da se od Pro lige napravi jaka liga, daleko je to i daje po kvalitetu, možemo slobodno da kažemo i od posrnule Serije A. Zato se sve češće otvara priča o alternativama, jer Franćesko Pio Espozito donosi nešto što ovoj liniji nedostaje, osjećaj igre bez straha i spremnost da preuzme odgovornost bez kalkulacije, dok Đanluka Skamaka, kada je zdrav i u formi, predstavlja kompletniji napadački profil, sposoban da igra leđima, da veže igru i da bude referentna tačka napada, što je Italiji kroz istoriju uvijek bilo ključno. I tu dolazimo do dubljeg problema koji nije vezan samo za imena, nego za profil igrača. Espozito je u dobroj formi, uz sve to ima šmek klasčnih italijanskih "devetki" kakvih nije bilo jedno vrijeme, fudbaler koji može da povuče i dva igrača na sebe, dovoljno snažan da se zagradi i zaštiti loptu, da povratni pas, ali i izbori za šut i bude klasičan "target man". Skamaka je tehnički "najpimseniji" od svih pomenuti. Italija više nema napadača koji sam po sebi mijenja tok utakmice, nema tog osjećaja da će iz ničega doći rješenje, i to je možda i najveća promjena u odnosu na generacije koje su osvajale ili barem bile konkurentne na najvećim turnirima, jer tada si imao sigurnost da će neko u napadu pronaći način, sada imamo sistem koji mora savršeno da funkcioniše da bi stvorio šansu. A savršenstvo u fudbalu rijetko traje 90 minuta. Zato ovaj baraž nije samo pitanje taktike, nego i psihologije, jer ova generacija ne igra samo protiv protivnika, nego i protiv sopstvene istorije, protiv sjećanja na propuštene prilike iz 2018. i 2022, i protiv očekivanja koje dolazi iz zemlje koja ne prihvata izostanak kao normalnu pojavu. Ako sredina uspostavi kontrolu, ako Bastoni iznese loptu pod pritiskom i ako Donaruma odbrani ono što mora, Italija će biti u utakmici. Žrijeb je takav da jesu favoriti i protiv Sjeverne Irske i protiv bolje ekipe iz duela Velsa i Bosne i Hercegovine. Ali pitanje koje ostaje da visi iznad svega je jednostavno i brutalno jasno - ko će dati gol kada bude najpotrebnije. Odgovor na to pitanje mora da bude dovoljno uvjerljivo, inače priča o trećem uzastopnom Mundijalu bez Italije više neće biti upozorenje, nego realnost koja će se ponovo dogoditi pred očima cijelog fudbalskog svijeta. A nije tako djelovalo kada su trčali podignutih ruka na Vembliju 2021. godine kada su postali prvaci Evrope...