Gospodar jezika ili njegov talac?

2026-03-06 - 06:36

Na prvi pogled, Lakanova rečenica djeluje kao opservacija o nesavršenosti jezika. Ali kod Lakana stvar je mnogo dublja: govor nikada nije čista artikulacija namjere. Između onoga što mislimo, onoga što želimo i onoga što izgovorimo stoji čitav sloj nesvjesnog. Riječi su, kako bi on rekao, strukture koje nas nose; mi mislimo da govorimo jezik, a zapravo jezik govori nas. Otuda se otvara i šire pitanje: koliko jezik uopšte može da iznese na svjetlo dana ono što mislimo i osjećamo, i da li su filozofi i teoretičari možda idealizovali njegovu moć — jer je filozofija dvadesetog vijeka, u velikoj mjeri, zaista postala filozofija jezika. U tom duhu, Peter Sloterdijk je svoja poznata frankfurtska predavanja naslovio Doći na svijet, dospjeti u jezik. Sam naslov sugeriše da čovjek u svijet ne ulazi samo rođenjem, već i ulaskom u jezički poredak koji ga oblikuje. Ipak, ostaje veliko pitanje: može li jezik doista sveobuhvatno iznijeti ono što mislimo i osjećamo? Ili su filozofi precijenili njegov domet? Ponekad umjetnost pokazuje granice jezika. Često slikarska apstrakcija vjerodostojnije i tananije prinosi svijetu ono što mislimo, a naročito ono što osjećamo, nego govor, odnosno jezik. Dubinska psihologija nas, uostalom, uči da su arhetipi (univerzalna iskustva čovječanstva) prije svega predstave i slike, a ne rečenice. Nesvjesno ne govori gramatikom, već simbolima. Kada pokušamo da kažemo nešto jasno i određeno, u govor se uvuku lapsusi, ton, naglasak, pauza, izbor riječi. Uvijek postoji „višak“ značenja — ono što nismo planirali da otkrijemo, ali i „manjak“, ono što smo željeli da izrazimo, a što je ostalo neizrečeno ili pogrešno shvaćeno. Čovjek nikada nije potpuno podudaran sa sopstvenom izjavom. U svakodnevnom životu to vidimo u najbanalnijim situacijama: neko kaže „Nije mi važno“, ali način na koji to izgovori otkriva da mu je itekako važno. Ili neko želi da izrazi ljubaznost, a zvuči hladno. Između namjere i izgovorenog uvijek stoji pukotina. Lakan tu pukotinu smatra mjestom istine, jer upravo u tom odstupanju izbija nesvjesna želja. Ova misao ima i snažnu etičku dimenziju. Ako nikada ne kažemo tačno ono što smo htjeli, onda komunikacija nije jednostavan čin razmjene poruka, već susret nesigurnosti, projekcija i interpretacija. Govor je uvijek rizik. Svaka izgovorena riječ predstavlja kompromis između unutrašnje namjere i simboličkog poretka jezika. Drugim riječima: čovjek nikada nije potpuno transparentan ni sebi ni drugima. Uvijek postoji razlika između „ja koje govori“ i „ja koje je govorom razotkriveno“. I možda se upravo tu zatvara krug ove misli. Jer ono što je Alber Kami sažeo u jednoj kratkoj rečenici zvuči gotovo kao moralna pouka cijele ove rasprave: „Sva nesreća ljudi potiče otud što oni ne govore jasno.“