Gospodo iz lože, ljubav prema Budućnosti se ne ovjerava kod notara

2026-02-20 - 11:36

Sa mojim, sada već pokojnim tatom sam 90-ih išao na utakmice Budućnosti, najviše doduše na košarku, i to ne kao izolovan slučaj nego kao dio jedne sasvim normalne slike Podgorice tog vremena, gdje su uz nas redovno išla i druga djeca, drugovi iz zgrade, iz škole, rođaci, kumovi, bez ikakvih provjera i posebnih dozvola, jer je podrazumijevano bilo da se ljubav prema klubu dijeli, prenosi i širi, a ne administrativno ograničava, i da je najljepši zvuk na tribini onaj kada vidiš klince kako prvi put ustaju da aplaudiraju nekom zakucavanju ili trojci ako si u Morači, ili nekom golu pod Goricom. "Ide čika Željko", je bila dovoljna rečenica da su drugi bezbrižni, i da možemo uz pratnju samo mog oca da odemo na utakmicu sa njim. Nikada nam ništa nije falilo, nikada se nikome ništa nije desilo, vraćali smo se puni utisaka bez obzira na rezultat. Petnaesti rođendan, između ostalog, proslavio sam na stadionu pod Goricom, kada je gostovao Partizan, 20. novembra 1999. godine, u večeri koja rezultatski nije bila lijepa, poraz 1:4, ali koja je meni ostala jedna od najdražih uspomena, jer sam poveo drugove iz odjeljenja, jer smo zajedno stajali na tribini, zajedno učili šta znači bodriti svoj klub i kada gubi, zajedno pjevali i kada nema razloga za pjesmu, i upravo u takvim večerima stvarala se ona neraskidiva veza koja te kasnije prati cijelog života. Zapravo ona životna lekcija koja te nauči da ljubav ne bi smjela da bude uokvirena rezultatima, nego da te natjera da već na idućoj utakmici budeš opet tu. Sa tom spontanošću pravila se ljubav, sa tom lakoćom ulaska na stadion ili u "Moraču" stvarala se generacijska veza sa klubom, i to u vremenima koja su bila daleko teža nego današnja, u godinama sankcija, nemaštine i opšte neizvjesnosti, ali nikome nije padalo na pamet da će dijete na utakmicu ići uz ovjere, potvrde, personalizovane karte i pravna tumačenja ko se smatra starateljem, a ko ne, jer je suština sporta bila da okuplja, da spaja, da širi bazu navijača, a ne da je sužava. Danas, u najavi derbija sezone, dobili smo novi pravilnik, identifikacije, ograničenja kupovine, zabrane prenosa karata, procedure za maloljetnike, imaš osjećaj da se pred očima gasi upravo ono što je klubove održalo u najtežim decenijama, ta dječačka spontanost, ta sloboda da povedeš bratanića, sestrića, komšijino dijete, druga iz klupe, bez bojazni da li će neko na ulazu tražiti dokument, i identifikaciju. Ok, hajdemo da priznamo druga su vremena svuda, perosnalizacija karte je ok, prati moderan tok, gasi romantiku, ali nije nešto strano. Ali da neko ispod 16 godina ne može na stadion bez "staratelja", da ne mogu sjutra da povedem svog sina i bratanića sam na utakmicu, bez dodatne pratnje? Ili paradoks, da je danas živ čika Pero Ivanović, koji je preko 60 godina pratio svaku meč "plavo-bijelih", da ga vratite u Donju Vrbicu "jer na dan utakmice se ne prodaju karte, samo online". Ljubav prema klubu ne nastaje kada napuniš 25, nego kada imaš devet ili deset, kada te otac prvi put povede, kada prvi put osjetiš huk tribine, kada ti neko stariji objasni zašto se navija do kraja i zašto se aplaudira i poslije poraza, i ako tu spontanu kapiju zatvoriš procedurama, onda ne čuvaš bezbjednost, nego rizikuješ da izgubiš generacije koje tek treba da zavole Budućnost onako kako smo je mi zavoljeli. A onda opet, pogledajte samo strukturu onih koji sjede u loži, i sve će vam biti jasno. Nema tu zere jedne ljubavi prema klubu, niti su oni išli kao mali na utakmice, niti su ih vodili roditelji čoporativno, niti su slavili rođendane na stadionu. Zato im je lako da uvedu pravila koja guše spontanost, jer nikada nijesu osjetili kako ta spontanost izgleda kad ti oblikuje djetinjstvo, kad ti od tribine napravi drugu kuću, kad te nauči da pripadaš nečemu većem od sebe. Kada nijesi odrastao uz huk stadiona, kad nisi kao mali zavrnuo stolicu u "Morači" da pusti onaj zvuk, onda ti je ulaznica samo komad papira, a ne prvi korak u doživotnu ljubav. I tu je suština cijele priče, bez te djece koja dolaze prvi put, bez tih rođendana na tribinama, bez očeva, komšija, majki, stričeva, tetki, koje prenose strast na sinove i kćeri, klub ne gubi publiku danas, nego sjutra. Jer navijači se ne proizvode dekretom, nego odrastanjem. A vi ste gospodu tu lekciju preskočili.