Život u Tinseltaunu
2026-03-25 - 06:35
Propagandna mašinerija uvijena u glamur dugo je bila na glasu kao ljevičarsko utočište. Iako ne potpuno tačno, ovo uvjerenje imalo je svoje opravdanje u duhu vremena i okolnostima u kojima počinju da nastaju najveći filmski studiji. Kada u Holivud tridesetih i poslijeratnih četrdesetih godina ulaze brojni glumci, scenaristi i reditelji koji sa sobom donose iskustvo rata, krize i života u emigraciji, i filmovi tog vremena puni su priča o radničkim pravima i sindikalnoj borbi. Prije bi se moglo reći da je tadašnji Holivud bio proizvod duha vremena na koji nije mogao ostati imun. U njemu će naći mjesto i Nju dil predsjednika Ruzvelta, mjere kojima će njegova administracija pokušati da sanira posljedice Velike ekonomske krize. Ubrzo će političkim cenzorima sve zamirisati na „komunističke elemente“, pa će se na toj crnoj listi „crvenih“ naći i imena poput Hemfrija Bogarta i Lorin Bekol. Drugi svjetski rat prekinuće ovaj umjetnički ostrakizam, a Holivud će se staviti u službu promocije i ratne propagande Sjedinjenih Država. Poslije rata, smjena vlasti i nova politička klima ponovo će baciti Ameriku u paranoju, a Holivud pretvoriti u novo ratište za obračun sa “crvenima”. Imena osumnjičenih šapatom se izgovaraju pred komisijama, karijere prestaju preko noći, a strah postaje novi filmski jezik. U središtu tog procesa, koji je pokrenuo crne liste, zabrane rada i prisilna svjedočenja, nalazio se Džozef Makarti. Umjetnici su morali da biraju: neki su ćutali, neki upirali prstom u kolege i prijatelje, ali malo ko je izašao neokrznut ovom čistkom koju će pojačati Hladni rat između Amerike i SSSR-a. Sva ta “buka i bijes” stišaće se sredinom pedesetih i pokazati da Holivud nije bio ni lijevi ni desni, već nedovoljno suveren da odoli političkim pritiscima. Holivudski san će se potom umnogome pretvoriti u zvanični američki narativ, sa nacionalnom zastavom u svakom uglu kadra i, naravno, mitom o superheroju. Tako se filmski san približio američkom, stapajući se u pojednostavljenom miljeu borbe dobra i zla, gdje su uspjeh, slava i moć očekivane nagrade. Današnji Oskar se prilagodio duhu vremena, pa nerijetko zagleda i u “komšijsko dvorište” žanrovski kompleksnijih filmova, zadržavajući ipak spektakl kao svoje staro obilježje. I dok je nekada moć crpio iz uvjerljivih laži izgovorenih filmskim jezikom, danas ta laž mora zvučati kao moralno ispravna istina. Nikada manje publike nije pratilo dodjelu Oskara kao ove godine. Pokretne slike preselile su se u mobilne telefone i popularne aplikacije, gdje su reakcije zainteresovanih za holivudskog viteza filma trenutne i bez zadrške. Niko više ne želi da bude nijemi posmatrač ičega, pa makar to bio i film. Uostalom, vještačka inteligencija je odavno ovladala i filmskim jezicima. U tom novom pejzažu, Holivud sve više liči na sopstveni nadimak — Tinseltaun: mjesto koje blješti, ali čiji sjaj sve teže prikriva unutrašnju prazninu. U današnjem Holivudu nema mnogo zabranjenih tema, ali nema ni istinski subverzivnih. Ni oko čega se više ne lome koplja, a krstaški mač u rukama zlatnog viteza filma izgleda kao istrošena igračka. Holivud sve više podsjeća na ono o čemu je pisao Osvald Špengler: civilizaciju u fazi kasne kulture, gdje forma opstaje, ali ispražnjena od smisla. Kada se, kao danas, sjećamo uporne borbe koja se sredinom prošlog vijeka vodila iza holivudskih mizanscena, zapravo govorimo o umornom nasljedniku takvog Holivuda, koji više ne može da utvrdi tačan razlog svog postojanja. Ali dok god ima publike i onih dvadesetak miliona gledalaca dodjele zlaćanog momka, pratićemo sudbinu planete zvane Holivud.