Iz Budve ni pisma ni razglednice

2026-03-29 - 06:03

NEKROPOLA Kad god kopaju po Budvi, ja ne vidim samo zemlju. Vidim mjesto zločina. U tom se gradu 1938. dogodilo nešto što nije bila greška, niti nesporazum između struke i investitora. Dogodio se svjestan izbor: da se istorija pregazi. Tada je, prilikom gradnje hotela Avala, otkrivena antička nekropola. Jedna od onih rijetkih prilika kada grad dobije šansu da upozna samog sebe. Budva je tu šansu odbila. Igrom slučaja, na licu mjesta našao se belgijski naučnik Marin Gaspar. Vidio je šta se otkriva ispod zemlje i pokušao ono što je jedino imalo smisla – da uspori radove i uvede red. Molio je radnike da kopaju pažljivo. Tražio da se pozove arheolog. Radio je svoj posao. Zato su pokušali da ga izbace. Inženjer Valand, čovjek zadužen za radove, nije gubio vrijeme na raspravu. Njegova naredba bila je jednostavna i ogoljena do srži sistema koji je tada vladao: „Izbacite ga. Ako treba i ubijte ga. Pa nastavite rad.“ U toj jednoj rečenici staje čitava istorija našeg odnosa prema nasljeđu. Radnici, paradoksalno, nijesu pristali. Oni su, za razliku od onih iznad sebe, razumjeli da pod njihovim rukama nije obična zemlja. Valand je onda sišao dole i lično napao Gaspara. Davio ga. Kada ni to nije pomoglo, otpustio je trideset ljudi. Budva je tada stala na stranu naučnika. Ali to nije bilo dovoljno. Nikada nije dovoljno kada je odluka već donesena negdje iznad grada. MOĆ I NEMOĆ Poslije toga sve ide poznatim tokom. Dolaze ljudi sa autoritetom, popisuju, odnose, obećavaju. Zlato nestaje. Ne spektakularno, ne u jednoj noći – nego tiho, u sanducima, džepovima i kamionima. Nešto završi u muzejima, nešto na crnom tržištu, nešto u privatnim kolekcijama. Nešto, najgore od svega, biva bačeno u more zajedno sa zemljom. A sa tim zlatom nestaje i ono što je bilo neuporedivo vrijednije – priča. Kontekst. Značenje. Bez toga, zlato je samo metal. Budva je mogla postati jedno od ključnih arheoloških mjesta Mediterana. Umjesto toga, postala je studija slučaja kako se nasljeđe uništava uz dozvole, potpise i službenu tišinu. Arheolozi su molili za vrijeme. Investitori su žurili. Vrijeme je novac. Istorija je smetnja. I nemojmo se zavaravati – ta logika nije nestala. Ona danas živi u svakom betonskom spratu koji niče uz zidine, u svakom projektu koji „ne može da čeka“, u svakoj odluci da se važnije stvari gurnu pod tepih jer smetaju planovima. Budvani su tada negodovali. I danas negoduju. Problem nikada nije bio u jačini njihovog glasa. Problem je što taj glas nikada nije bio poželjan. Kad sjedim na terasama pod bedemima Starog rada, često pričam ovu priču. Ljudi slušaju, klimaju glavom i na kraju uvijek pitaju isto: Gdje je završilo zlato? Pogrešno pitanje. Pravo pitanje je: kako smo dozvolili da nestane? Grad koji ne poznaje svoju prošlost ne ponavlja je u slavnim trenucima. Ponavlja je u greškama. Kad danas čitam vijesti o novim „slučajnim“ nalazima pod bagerima, ne očekujem čuda. Iz Budve, nemilosrdno pocijepane između profita i pamćenja, već čitav vijek stiže ista poruka. Vodim računa o stvarnosti čovječke naravi i ne očekujem ništa. Ni pisma. Ni razglednice.