Jergović: Imamo mržnju, fali teško naoružanje

2026-03-16 - 13:06

DW: Imre Kertész, Claudio Magris, György Dalos, Ian Kershaw, Marija Stepanova... Miljenko Jergović. Koliko Vam znači to što se Vaše ime kao dobitnika ugledne Lajpciške nagrade za europsko razumevanje 2026. našla na ovoj listi velikih imena europske književnosti? Miljenko Jergović: Pogotovo kad je gledamo kroz takav niz imena, znači mi strahovito mnogo. Ima nešto u tome potpuno nevjerojatno. Kad tako nižete imena onih koji su tom nagradom nagrađeni, Vi pored svega ostalog nižete imena nekih od meni najvažnijih pisaca današnjice. A jako je neobično naći se na jednoj takvoj listi. Prvo, neobično je zato što čovjek ne može biti tako neskroman da mu ne bude neobično, a drugo, neobično je i zato što čovjek ne može biti sam svoj čitatelj. Dakle, ja sam na toj listi jedini pisac kojeg ne mogu čitati i o kojem zapravo ne znam – ništa. Nagrada Vam je dodijeljena za knjigu objavljenu na nemačkom pod naslovom „Das verrückte Herz. Sarajevo Marlboro Remastered“, zbirku priča koja je originalno naslovljena „Trojica za Kartal“ i tematikom se referiše na Vašu zbirku priča „Sarajevski Marlboro“ koja je nastala 1994. Zašto 30 godina kasnije povratak u ratno Sarajevo? Zapravo nije to samo povratak u ratno Sarajevo, nego je to povratak na jednu već napisanu knjigu. Nije naročito česta stvar, čini mi se, da pisci tako nešto rade. Dakle, ja sam 30 godina kasnije pokušao, pišući posve druge priče, napisati onu istu knjigu od prije 30 godina. To je s jedne strane određeni književni eksperiment, a s druge strane i privatni, emocionalni eksperiment. Naime, u vrijeme kad sam pisao priče o Sarajevu pod opsadom, ta opsada je trajala. Ja sam pisao priče koje su bile motivirane i inspirirane onim što se meni tada događalo. Dakle, to je pisanje o najradikalnije shvaćenoj sadašnjosti, u kojem ne postoji apsolutno nikakva distanca od onoga što je tema teksta. To djeluje pomalo nemoguće iz književne perspektive. I zapravo 30 godina kasnije me jako zanimalo što od svega toga ostaje. Što od te cijele priče ostaje, nakon što čovjek stekne i povijesnu i životnu distancu. Što od svega toga ostaje nakon što je čovjek dvostruko stariji nego što je u ono vrijeme bio. Kako cijela ta stvar izgleda iz perspektive ljudskog sjećanja? Kad više nismo uopće sigurni je li nam se događalo ono što nam se događalo i jesmo li mi zbilja bili tamo gdje smo bili? Kad razmišljam o sebi iz 1992. i 1993. godine, ja znam da sam ja tada bio u Sarajevu, ali, s druge strane, je li to stvarno bilo tako? Prošla su tri desetljeća između „Sarajevskog Marlbora“ 1 i 2. Kako Vi s ovom distancom vidite rodni grad? To je sad neki sasvim drugi grad. S gradom u kojem sam se ja rodio, odrastao i živio nema baš pretjerane veze, osim što je veza u kulisama, u arhitekturi, u nekom mirisu i nekom kutu pod kojim pada sunce. Sve ostalo je različito, ali ako baš mislimo o tome što nam donosi 30 godina na nekom mjestu, mogli bismo zaključiti da i u svakom drugom gradu i na svakom drugom mjestu postoji razlika. Berlin, Zagreb, Rim ili New York ili bilo koji drugi grad na svijetu nisu danas onakvi kakvi su bili prije 30 godina. To je jedna stvar. Druga stvar je da povijest Sarajeva u proteklih 30-35 godina predstavlja potpuni diskontinuitet u odnosu na onu povijest Sarajeva koju sam ja doživio. Iz tog diskontinuiteta nastaje sasvim drugi grad. Što je također prirodna stvar koja nas iz onog prethodnog vremena i prethodnog grada može privatno žalostiti, ali nas nema pravo ljutiti, nemamo pravo nad tim previše ni lamentirati, upravo iz tog prostog razloga što nisu gradovi ni krivi niti odgovorni za vrijeme koje ljudima u tim gradovima neumitno prolazi. U zadnjoj sceni Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića „Ničija zemlja“ jedan od junaka filma ostaje ležati na odskočnoj mini, zaboravljen od svih – predstavnici međunarodne zajednice mu okreću leđa, mediji odlaze.... Koliko je to i dalje metafora za Bosnu i Hercegovinu? Pa da, to je savršena i trajna metafora za Bosnu i Hercegovinu, a pomalo se ta metafora širi i po okolnim zemljama BiH. Naime, općenito to područje na kojem je nekad bila bivša Jugoslavija, Evropi i svijetu je bilo interesantno, važno, traumatično, u vrijeme dok je ovdje bio rat i dok je taj rat proizvodio neke posve nepredvidive neugodnosti po svijet, kao što su snimci iskomadanih tijela u Sarajevu, bombardiranja Dubrovnika, kao što su snimci Vukovara ili kao što je ona po Evropu ili po jednu evropsku zemlju Nizozemsku, užasno traumatična epizoda s ljetom 1995. i finalom genocida u Srebrenici. Dok je sve to skupa postojalo, mi smo bili prisutni u doživljaju Evrope i svijeta. Onog trenutka kada je nakon Dejtonskog sporazuma ili još nekoliko godina kasnije postalo prilično sigurno da ovdje više velikog rata neće biti, mi smo postali s jedne strane neinteresantni, a s druge strane povremeno i vrlo iritantni: mi neprestano neki glas od sebe dajemo, kod nas se pojavljuju neki sumanuti predsjednici i premijeri, neki balkanski poludiktatori koji nešto nekome prijete... To je sve jako nemilo i jako antipatično iz evropske perspektive i meni se čini da je Evropa ove zemlje u određenom trenutku odlučila vrlo temeljito ignorirati. Bez obzira na to što su Slovenija i Hrvatska primjene u EU. Ali čak i te dvije zemlje u EU-u, rekao bih, predstavljaju puno manje od onoga što njihove vlade misle da one predstavljaju. To su jednostavno kao neki dugmići, kao ne smiješne i nepotrebne balkanske mašnice na EU-u i ništa više od toga. A ovim ostalim zemljama od BiH pa naniže, da tako kažem, da i ne govorimo. To je jedna potpuno siva i u evropskoj perspektivi nepostojeća balkanska razglednica. Kako objašnjavate potrebu da se i danas desetljećima nakon završetka ratova u bivšoj Jugoslaviji ljudi – i mladi i stari – još uvijek dijele na „prave“ i „pogrešne“ Hrvate, a onda se svi zajedno smeju klišeima kojima u filmu „Svadba“? Mislim da se tu naprosto radi o tome da nema boljeg i efikasnijeg sredstva za vladavinu masama ili za vlastito anesteziranje od nacionalizma. I nacionalizam je, rekao bih, jedini model postojanja koji je za sada otkriven i patentiran u ovim zemljama u kojima mi živimo. Ničeg drugog ovdje u tom smislu osim nacionalizma nema. I ono što je zapravo najstrašnije, a što je dosta teško objasniti, recimo, ljudima u Njemačkoj ili općenito ljudima u Europi – potencijal mržnje između ljudi i potencijal mržnje u ljudima koji danas postoji u zemljama bivše Jugoslavije zapravo je mnogo veći i mnogo snažniji od potencijala mržnje koji je postojao u trenucima pred izbijanje rata u bivšoj Jugoslaviji. Razlika je samo u tome što danas ti ljudi koji mrze one druge ili oni drugi koji mrze njih nemaju na raspolaganju teško naoružanje. Činjenica da nemaju na raspolaganju teško naoružanje ih sprečava i da se koriste ostalim oružjem koje vjerojatno posjeduju. To je u osnovi ono što je najstrašnija poruka i pouka koju danas proizvode postjugoslavenska društva. Od Hrvatske pa istočno do BiH, Crne Gore, Srbije, Kosova, Makedonije – sve to otprilike, s izuzetkom Slovenije, ista je vreća i ista priča. Je li to razlog i objašnjenje zašto se na prostorima bivše Jugoslavije svi graditelji mostova uvijek u pravilu vide kao „narodni neprijatelji“? Da, apsolutno. Vi ako, kao Hrvat, imate razumijevanja za Srbe i Bošnjake, Vi ste loš Hrvat, hrvatski neprijatelj, Jugoslaven, komunjara i već kako takve ljude sve nazivaju. Ali vrlo slična je stvar i u Srbiji i u tri različita bosansko-hercegovačka entiteta. I bilo gdje da krenete, ti ljudi koji naprosto pokušavaju razumjeti one druge, označeni su kao neprijatelji. Tako je Vama prošlog ljeta na zgradi u Zagrebu osvanula prijeteća poruka „Jedne kolovoške noći Miljenko neće dobro proći“, a ispod nje „naša država, naša pravila“. Kako ste je shvatili i kako ste se osjećali? Je li vas bilo strah? Za početak, to „naša država, naša pravila“ jedan je stari slogan Alternative za Njemačku, koji su očito pisci grafita primijenili na hrvatske prilike. I to je, samo po sebi, vrlo zanimljiva stvar. E sad, vaše pitanje je da li me bilo strah. Evo ovako: temeljni osjećaj i moja najveća nelagoda u toj cijeloj stvari je bila vezana za činjenicu da ja imam susjede. Dakle, to je neboder od 16 katova u kojem živi tristotinjak ljudi ili možda nešto malo manje. To su moji susjedi, to je njihov neboder kao što je i moj, i ja sam, kad se to dogodilo, primarno osjećao – i dan danas osjećam – duboki sram, iako ja za tu stvar ni na koji način ne mogu biti odgovoran. Ali osjećao sam se kao da su mi pred tim ljudima pale hlače i kao da su me vidjeli u nekoj užasno nepristojnoj situaciji. Jer to je nešto grozno nepristojno u čemu sam ja akter, a ne oslobađa me tog srama činjenica da nisam ništa nepristojno u svemu tome učinio. Vi, na žalost, niste jedini koji ste se našli na meti ovakvih akcija. Koga ili što smatrate odgovornim da su one u Hrvatskoj očito postale trend? Vladu Republike Hrvatske i vladajuću hrvatsku stranku. I to ne strančicu, manjeg partnera koji se zove Domovinski pokret ili kako li, nego Hrvatsku demokratsku zajednicu. Oni su ne samo odgovorni za takvu atmosferu u društvu, nego oni takvu atmosferu u društvu proizvode. Vlada Republike Hrvatske je, nakon što je meni to ispisano na neboderu i nakon što sam ja u Facebook objavi napisao, da odgovornim smatram predsjednika vlade Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, objavila saopćenje u kojem su formalno kao osudili napad na mene, a u nastavku su mene pozvali na širenje tolerancije. I zapravo su htjeli reći da mi se to neće događati – ako budem držao jezik za zubima. To je ona vrsta diskursa kakva se baš ne bi očekivala od vlade jedne od članica Evropske unije. Takvu vrstu diskursa ćete teško naći i u vrlo neugodnoj i nepristojnoj Orbanovoj Mađarskoj. Ali kod Orbana imate taj, ne bih rekao olakšavajući element, ali barem činjenicu da je on jednako grub i nepristojan i u Bruxellesu i u Budimpešti. Dok kod Andreja Plenkovića imate to da on jednu politiku vodi u Zagrebu i jednu stvarnost projicira u Hrvatskoj, a posve druge stvari govori i radi u Bruxellesu. To građanima Hrvatske stvara ozbiljne probleme u životu. Tu ne mislim samo na probleme koje imaju pisci, novinari i pojedine opozicijske političarke, naglašavam političarke, ne i političari, jer takvih političara u Hrvatskoj zapravo i nema, koji doživljavaju slične ili još gore stvari od onog što sam ja doživio s tim grafitom na neboderu. Poslednjih meseci se mnogo govori o skretanju Hrvatske udesno i o rastu nacionalizma između ostalog i na krilima Tompsonovih pesama i nastupa. S druge strane često se može čuti da su desničari samo glasniji, ali ne i brojniji. Kako vi to vidite? Kuda ide Hrvatska? Činjenica je da su Andrej Plenković i ova vlada Hrvatsku već odveli na ekstremno desne pozicije. Odveli su je na one pozicije s kojih se može opravdavati i veličati ono što je radila Nezavisna Država Hrvatska kao najbliža Hitlerova saveznica u vrijeme Drugog svjetskog rata. Dakle, to je činjenica koju je jako teško opovrgnuti. S druge strane, ja doista mislim da Hrvatska, kao i svaka zemlja loše vladavine u istočnoj Evropi, ima problem da je vlast gora od građana, gora od naroda. U sretnim i bogatim zemljama stvar je obrnuta. U sretnim i bogatim zemljama vlast je uvijek bolja, plemenitija, obrazovanija, ljepša i tolerantnija od građana. Kod nas je stvar potpuno obrnuta i teško da bi se u Hrvatskoj moglo preživjeti kad bi građani bili onakvi kakva im je vlada. Hrvatska je članica Europske unije, Srbija to nije, ali problemi zbog koji protestuju studenti u Srbiji ne razlikuju se mnogo od problema koji muče građane u Hrvatskoj i celom regionu: korupcija, nefunkcionalnost državnih institucija, nepoštovanje građanskih prava, nepostojanje kulture demokratskog dijaloga. Verujete li da protesti poput onih u Srbiji mogu u zemljama regiona rezultovati korenitom promenom društva? Ja mislim da korjenitom promjenom društva može rezultirati samo stvaranje jasnih političkih pokreta koji bi do tih promjena doveli. Do promjena u društvu možete doći kao što su Poljaci došli s pokretom Solidarnost osamdesetih godina ili kao što su Česi i Slovaci došli sa svojom antikomunističkom opozicijom u isto to vrijeme. A da će do stvarnih promjena u društvu doći demonstracijama studenata i građana, koliko god one bile masovne, ja nažalost ne vjerujem, upravo zato što do političkih promjena ne može dovesti struktura koja nije politička. To je naprosto neko pravilo, neka zakonitost. Ja ne vjerujem u sretan ishod revolucija. Mi smo, recimo, u Evropi imali s rušenjem Ceausescua u Rumunjskoj neku vrstu revolucije i ta revolucija tada je djelovala iz perspektive Zapada kao nešto dobro, pozitivno, ali zapravo je njezin učinak bio jako ograničen i u određenom smislu i traumatičan po rumunjsko društvo. Jer dogodila se promjena, a zapravo prave promjene dugo još nije bilo. To je problem prevrata bez političkog sadržaja. Ako sam dobro shvatila, niste jako optimistični kada je u pitanju Srbija i promene u skoroj budućnosti? Bio bih jako optimističan kad bi Evropa počela na Srbiju gledati na neki pošteniji način. Kad ne bi u pitanju bio samo litij i kad u pitanju ne bi bili samo materijalni interesi koji se mogu sasvim fino rješavati u komunikaciji s Aleksandrom Vučićem, nego kad bi Evropa u Srbiji inzistirala na nečemu što bismo mogli nazvati evropskim vrijednostima. Ali Evropa bi najprije na tim evropskim vrijednostima trebala inzistirati u okvirima današnje Evropske unije. A to je sljedeći grdni problem. Mnogi imaju osećaj da je svet s ratovima na Bliskom istoku i Ukrajini te Trumpom kao predsednikom SAD-a nesigurniji nego što je bio poslednjihh decenija. Smatrate li Vi da smo bliže svetskom ratu danas nego što smo bili pre 20, 30, 40 godina? Ne mislim da smo mi bliži svjetskom ratu nego što smo bili prije 20 ili 30 godina. Ali sam siguran da smo bliži nekom modificiranom obliku fašizma nego što smo to bili ikada nakon 1945. godine. I da to je danas dramatični problem nas koji smo navikli živjeti u nečemu što bi se moglo nazvati zapadnom civilizacijom. Kako kao književnik i pomni posmatrač društvene stvarnosti vidite uticaj društvenih mreža na kulturu, ili bolje rečeno nekulturu komunikacije u javnom prostoru? Najprije, društvene mreže su samo alat. A naš problem je što se tim alatom pogubno loše služimo. I problem je to naših zemalja u kojima živimo. I Evrope u cjelini. Na kraju krajeva, to je problem Zapada. To što se od početka internetu i društvenim mrežama nije pristupilo s onim regulativnim pravilima s kojima se oduvijek pristupalo medijima kao takvima. Zamislite kakve bi bile novine i radijske i televizijske stanice da nisu postojala nikakva pravila. E pa internet, a pogotovo društvene mreže, već 20 godina funkcioniraju izvan svijeta zakonitosti, izvan bilo kakvih pravila. I to je i civilizacijski, i kulturno, i politički – opasno. I u tom smislu su i društvene mreže i internet kao to nekontrolirano polje zapravo nalik onoj minhenskoj pivnici iz 1920-ih godina iz koje je nastao evropski pakao 20. vijeka. Vi već gotovo četiri desetljeća živite od pisanja. Napisali ste pedesetak knjiga od kojih su mnoge za hrvatske pojmove i skromne tiraže bile bestseleri. Kako je u Hrvatskoj živeti od pisanja? Svo to vrijeme zapravo živim primarno od pisanja za novine. To je važno napomenuti. Ja živim od dvije vrste pisanja koje nikad nisam doživljavao sasvim odvojeno. Jedno je to tzv. novinsko pisanje koje sam od uvijek doživljavao kao neku vrstu intimnog, društvenog, kulturnog dnevnika. I od pisanja beletristike ili lijepe književnosti. To je zapravo ono što sam ja želio u životu raditi i imao sam dosad sreće da mi je to uspijevalo. Kako je živjeti od toga? Zavisi iz koje perspektive gledate. Možemo reći da je od toga živjeti teško, traumatično i stresno, ali nije ništa manje traumatično i stresno raditi neki drugi posao ako ga čovjek radi sa talentom i sa iskrenim namjerama. Vi oštro kritikujete sve i svašta u društvu. A kad god neko nešto kritikuje u hrvatskom društvu, poručuje mu se: ako ti se ne sviđa ovde, idi u neku drugu zemlju, široko ti polje! Jeste li Vi osobno ikada ozbiljno razmišljali o toj opciji? Zapravo gotovo da ne prođe tjedan, a da to ne čujem po nekoliko puta. I da mi to čak ljudi sa ozbiljnim imenima i prezimenima ne poručuju. Jesam li o tome razmišljao? Pa zapravo ne. Iz jednostavnog razloga što sam ja pisac. Ja sam pisac ovog jezika na kojem mi razgovaramo, ali nisam ja pisac ovog jezika samo u tehničkom smislu. Ja sam i pisac ovoga svijeta u kojem živim, kojeg poznajem i koji me dubinski zanima. I koji me na neki način čak i fascinira. Ja to ne bih želio biti iz emigrantske perspektive. A svaka perspektiva koja bi podrazumijevala moj odlazak bilo gdje bi morala biti emigrantska. U emigraciju nije pametno odlaziti ako baš ne morate i ako nemate neke ozbiljne planove sa sobom. Odlaziti u emigraciju da bi se iz daljine gledao svijet iz kojeg se otišlo jedna je dosta frustrirajuća i tužna pozicija. Ja tu poziciju nisam želio za sebe. Ja sam se cijeli svoj život pokušavao izboriti za ovu poziciju koju imam. A cijena te pozicije je između ostalog i ta da vam stalno neki idioti govore da bi vam bilo najpametnije da negdje odete. Vi ste se preselili u Hrvatsku u ratu. Možda biste se bili preselili u Hrvatsku i da nije bilo rata. Ali se tema pripadnosti provlači kroz čitav Vaš opus. Gde se osećate kao kod kuće – kulturološki, emocionalno, geografski? Iskreno govoreći, ja se doma osjećam samo u svom stanu. I to je uvijek bilo tako. Nije to naročito drugačije bilo ni u Sarajevu. Kada ste pisac, Vi ste promatrač. A kada ste promatrač, Vi zapravo nikad niste sudionik. A čim niste sudionik nego ste promatrač, Vi zapravo stalno zauzimate poziciju stranca. Biti pisac zapravo znači biti stranac. U tom smislu sam ja stranac i to je čak možda i više moja karakterna osobina nego što je moja svjesno zauzeta književna ili autorska pozicija. Jednostavno sam se takav rodio. Ja se jednako osjećam strancem u Zagrebu ili u New Yorku. Da se ponovo rodite i da možete birati bilo koje rodno mesto na zemaljskoj kugli, gde bi to bilo? To je jedno od onih pitanja koja u sebi imaju dvostruku udicu. Štogod izaberem je loše, jer nisam izabrao ono drugo. Izabrao bih ono zbog čega se ne bih pokajao jer se zbog toga kajem već cijeli život: izabrao bih da se rodim tamo gdje sam se i rodio, dakle u Sarajevu. Silno bi me privlačilo da izaberem New York, ali problem je u tome što ako izaberete da se rodite u New Yorku, niste istovremeno izabrali i u što ćete se roditi. Meni ne bi baš bio neki doživljaj da se rodim kao čistač ulica u New Yorku, ili još puno gore od toga, kao neki bankovni ili korporacijski menadžer. Ja bih se volio u New Yorku roditi kao Paul Auster. Ne baš kao Paul Auster nego kao ja u poziciji Paula Austera ili barem kao njujorški taksist.