Kad sekunde znače život

2026-03-29 - 05:34

Govoreći o svom poslu, Gašević naglašava da je riječ o pozivu koji svakodnevno nosi ogroman teret odgovornosti, ali i duboku ljudsku vrijednost. Iako rade u skromnim uslovima, kako kaže, ono što ih održava jeste timski duh i međusobno povjerenje. "Izazova ima svakodnevno, posao je težak, stresan, ali izuzetno human, ako ga radiš sa ljubavlju i poštovanjem. Mi radimo u jako, da kažem, skromnim uslovima, nemamo prostorije koje bi odgovarale ovakvom pozivu i ovolikoj odgovornosti. Skučeni smo u te dvije male radne prostorije, koje su više nego skromne, međutim ta pozitivna atmosfera koja postoji među nama, znatno nam olakšava", rekao je Gašević. Dodaje da su im bolje prostorije i renoviranje neophodni kako bi mogli još kvalitetnije da odgovore zahtjevima posla, ali i dostojanstveno rade posao koji nosi toliku odgovornost. Ističe da se često sa viših adresa govori o racionalizaciji troškova, pa i o ideji da se ova hitna pomoć pripoji nekom domu zdravlja, uz fokus na potrošnju goriva, što, kako smatra, ne oslikava realnost na terenu. "Ne može se gledati koliko smo goriva potrošili i zbog toga razmišljati da se ovakve službe spajaju sa domovima zdravlja. Mi moramo da odgovorimo na svaki poziv, posebno na sjeveru gdje su sela udaljena i gdje živi starije stanovništvo", naglasio je on, dodajući da u ovakvom poslu prioritet uvijek mora biti život pacijenta. "Ja danas nisam šetao, nego sam išao da spasim život čovjeku koji je bio kritičan", dodao je Gašević. Upravo u takvim situacijama dolazi do izražaja snaga tima. "Danas smo imali jedan težak slučaj, čovjeka smo obradili za pedeset minuta, da nismo osjetili. Mi smo se praktično pogledima razumjeli šta ko treba da radi i pacijent je u rekordnom roku bio prevezen u bolnicu u Bijelom Polju", kazao nam je on. Posebno ističe kolektiv u kojem radi, naglašavajući da je to njihova najveća vrijednost. "Imamo izuzetno sposobne tehničare, školovane, nemamo zalutalih tehničara, da se tako izrazim. Znaju da rade svoj posao i čovjek može da se osloni na njih", rekao je Gašević, dodajući da raspolažu i novim, savremeno opremljenim kombijem-reanimobilom. Iako su doktori dobro plaćeni za ovaj posao, Gašević je istakao da tehničari, za posao i odgovornost koju nose, dobijaju premalo. "Doktori su dobro plaćeni, ali tehničari za posao i odgovornost koju nose nemaju dovoljno. Nije lako, rade često po 24 sata, bez praznika", rekao je Gašević. U manjim sredinama, kako kaže, pristup pacijentu je drugačiji, nema rutine. "Ovdje ne vratimo nikoga. Svaki pacijent dobije terapiju, ispratimo stanje i ocijenimo da li je potreban transport dalje ili otpust kući", ističe on. Ipak, sistem ponekad usporava ono što bi moralo biti brzo. "Ne može pacijent da čeka kaskadu odlučivanja, a život mu zavisi od toga. Vrijeme curi, a nekad moraš odmah da odlučiš", upozorio je Gašević. Govoreći o onome što ga je, kako kaže, obilježilo za cijeli život, spominje slučaj dječaka od pet godina koji je imao srčanih tegoba i problem sa plućima. Taj događaj, priznaje, ostavio je dubok trag na njega, ne samo kao ljekara, već i kao roditelja i čovjeka. "To je smrt dječaka od pet godina, unuka našeg bivšeg kolege. Bio je bolestan, imao je problema sa srcem i plućima. Vraćen je iz Podgorice u Mojkovac, trebalo je da ide u Beograd na dalje liječenje. Očekivali su helikopter da ga preveze do Beograda, u tom čekanju mi smo pokušali da ga transportujemo u Bijelo Polje, ali je na putu preminuo. Radili smo reanimaciju cijelo vrijeme do Bijelog Polja. To je nešto što će me pratiti dok sam živ", rekao je on. Dodao je da ga je taj događaj duboko potresao. "To me pogodilo i kao roditelja i kao čovjeka, takve situacije se ne zaboravljaju", kazao je, ističući da upravo ove situacije pokazuju koliko je važno da sistem odlučivanja bude brži, jer nekada nema vremena za čekanje. Sa druge strane, humanost ove službe ogleda se i u svakodnevnim gestovima. "Imali smo situaciju da nas je jedan čovjek, tu iz grada, jednu zimu svako jutro zvao da mu naložimo vatru. Živio je sam, nije imao porodicu, slabog zdravstvenog stanja, nemoćan, te smo mi svaki dan, svaka smjena, išli kod njega, dok nije umro", ispričao je Gašević. Govoreći o radu službe, ukazao je i na zloupotrebe sistema, ali i najavio konkretne promjene. "Istina je da ima zloupotreba, zato će uskoro pozivi biti snimani, da bi se napravila prava trijaža i reagovalo tamo gdje je zaista potrebno", dodao je Gašević. Ukazao je i na sve izraženiji problem savremenog načina života. "Najveći problem današnjeg čovjeka je stil života, brzo se živi, nezdravo se hranimo, fizička neaktivnost, stalno smo pod stresom i to uzima danak", istakao je on. Dodaje da ovaj posao ostavlja trag, kako fizički, tako i emotivno. "Sve to troši čovjeka, noćni rad, odgovornost, emocije, posao i teški pacijenti koje nosiš kući", kazao je on. Prisjećajući se svog puta, ističe da je sve počelo iz želje da pomogne drugima, ali i iz iskustva odrastanja. "Ja sam dijete sela, razumijem običnog čovjeka jer sam i ja jedan od njih. Želiš da pomogneš, da budeš koristan član društva", kazao nam je Gašević. Mladima koji tek namjeravaju da upišu medicinu, poručuje da medicina nije samo profesija, već poziv koji zahtijeva ljubav i posvećenost. "Uvijek kažem da nema ljepšeg i uzvišenijeg poziva, ako ćeš da ga radiš stručno i sa ljubavlju. Ako toga nema, onda ne treba počinjati", dodaje Gašević. Kaže da ga rastužuje činjenica da se malo djece rađa u Mojkovcu i da mladi odlaze iz Mojkovca i generalno sa sjevera. "Na kraju nije važno gdje živiš, već kako živiš. Sjever je jako lijep, bogat, u malim sredinama ljepše je i mirnije živjeti. Svi se međusobno poznajemo, upućeni smo jedni na druge. U velikim sredinama, istina, gradovi su puni ljudi, ali je čovjek obično sam. Apelujem na sve mlade ljude da se vrate svojim ognjištima, ako se ovako nastavi, možda uskoro neće imati gdje da se vrate. Da ne odlaze i ne odustaju", zaključio je Gašević. Ova priča iz Mojkovca svjedoči da, uprkos skromnim uslovima i izazovima sistema, postoje timovi koji svoj posao rade srcem. Ljekari i tehničari koji prije svega ostaju humanisti, svjesni da smo svi samo gosti ovdje na zemlji i da je najveća vrijednost ono dobro koje učinimo jedni drugima.