Kada riječi iz kafane završe u partijskom dosijeu

2026-03-13 - 06:36

Ono što se dogodilo sa Fejsbuk tekstom „Bolje od bjekstva“ već je poznato javnosti. Cijela epizoda dobila je gotovo grotesknu medijsko-tužilačko-policijsku dimenziju, kao da je riječ o ozbiljnom državnom pitanju, a ne o jednoj kolumni. U zemlji u kojoj su mnoge zaista ozbiljne stvari ostajale bez odgovora, upravo je jedan tekst proizveo institucionalnu nervozu koja je podsjećala na stare reflekse sistema koji nikada do kraja nije naučio da podnese kritiku. Ipak, mene je mnogo više iznenadila jedna druga epizoda — mala, gotovo intimna, ali simptomatična. Prava doušničko-totalitaristička minijatura, kakva se obično sreće u biografskim crticama disidenata iz zemalja nekadašnjeg Varšavskog pakta: onaj trenutak kada te ne posmatra i ne prijavljuje anonimni i prohladni aparat, nego neko iz kruga bliskosti, neko ko sjedi sa tobom za stolom, dijeli kafu ili ručak, a potom te lagano preseli u arhiv partijskog ogovaranja. Povod je bio bezazlen. Napisao sam blagu, gotovo dobronamjernu kritiku na račun jednog lidera i njegove navodno građanističko-demokratske partije. Ništa naročito oštro, čak naprotiv — oni koji me čitaju znaju da prema tom političaru imam određenu simpatiju i da ga često posmatram sa dozom razumijevanja. Ali u odgovoru jednog partijskog bota pojavile su se formulacije koje nijesu poticale iz javnog prostora. Bile su istrgnute iz privatnih razgovora koje sam vodio sa prijateljima uz kafu, uz ručak, u onoj neformalnoj zoni gdje ljudi misle da mogu govoriti slobodnije nego na javnoj sceni. Te rečenice su bile prenesene gotovo vjerno. Samo su potom pažljivo premontirane, prepakovane i ugrađene u kvarni, inscenirani siže — kao politički dokazni materijal. Drugim riječima: neko iz kruga mojih poznanika, drugova ili prijateljica prenosio je sadržaj tih razgovora botovskoj infrastrukturi jedne stranke, kako bi oni to kasnije upotrijebili kao polemičko oruđe u sitnim politikantskim obračunima. Ne mogu reći da me je to naročito pogodilo. Predugo živim u ovom gradu da ne bih poznavao psihologiju njegove male, kasabske javnosti — tu čudnu mješavinu radoznalosti, zavisti i potrebe da se tuđa rečenica prevede u politički kapital. Ali ipak ostane jedna tanka, gotovo fizička nelagoda: onaj osjećaj blagog pada i razočaranja koji nastaje kada shvatite da prostor prijateljskog razgovora više nije sasvim zaštićen. U psihoanalitičkom smislu, takvi trenuci otkrivaju nešto zanimljivo o prirodi moći u malim društvima. Vlast tu ne funkcioniše samo kroz institucije; policiju, tužilaštvo ili medije — nego i kroz sitne, gotovo nevidljive kanale svakodnevnog života. Ona se širi kroz razgovore, šale, kafanske stolove i privatne poruke. Kao neka difuzna mreža u kojoj se granica između javnog i privatnog neprestano briše. U takvim sredinama svaka rečenica može postati izdignuti parapet o kojem ćeš se sapleti, a svaki prijatelj potencijalni svjedok. I zato ta epizoda, iako naizgled sitna, podsjeća na staru lekciju političke psihologije: da je u malim društvima moć najogavnija upravo onda kada se preseli iz institucija u intimu. Kada više nije potrebno da te neko zvanično saslušava — jer te već saslušavaju braća i prijatelji, dok te celivaju kunući se u prijateljstvo. Eto, čime se bave naše političke partije i ko su ljudi u njima i njihovoj šaptačko-špijunskoj orbiti. Ali kao što reče Džo Bernard Šo — "Nije istina da vlast (stranka) kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast. "