Kako je Jozo mogao ono što ne mogu specijalne policijske snage, sajber stručnjaci, sateliti i dronovi

2026-03-16 - 09:46

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a Ima li Crna Gora problem sa organizovanim kriminalom? Ima. Mora li se to riješiti? Mora. Je li se kriminal infiltrirao u policiju? Jeste – kao, na nesreću, i u svaki drugi segment društva. Zaslužuju li čestiti ljudi koji iz policije, koji zarađuju malo a rizikuju mnogo, poštovanje? Zaslužuju. Imaju li oni naše poštovanje? Vrlo često i nažalost – nemaju. Je li normalno da političari preuzimaju zasluge za uspjehe policije, da nikad ne saznamo ništa o policajcima koji su rizikovali život, nego da se pred kamere guraju partijski lideri koji kao erektirani kokotići najavljuju i objavljuju hapšenja, kao da su ih oni obavili? Nije. Je li normalno da nastupi političara po intenzitetu strasti zbog činjenice da imaju moć nalikuju na kratke video forme Mirjane Pajković? Je li normalno da političari govore o hapšenjima sa vidnim seksualnim uzbuđenjem, na ivici orgazmičkog? Jebi ga, nije. Je li neuobičajeno da političari partijski rejting i izborni rezultat bustuju slavodobitnim objavama hapšenja? Nije – samo je odvratno. Mogu li vladajući političari, kad god im se digne, prisluškivati, pratiti i uhapsiti bilo koga? Mogu, naravno – ali zbog toga to nije manje odvratno. E, sad... Kad sam bio dječak, živio sam u sarajevskom naselju Dobrinja. To je veliko naselje – veće nego podgorički Blok pet i Blok Šest zajedno. Mir i red u tom naselju – govorimo o osamdesetim godinama 20. vijeka – održavao je, slovom i brojem, jedan policajac. Zvao se Jozo. Taj je Jozo po čitav dan šetao i pozdravljao se sa ljudima koje je poznavao – to je bilo sve što je bilo potrebno da na Dobrinji kriminala nema. Mi smo se Joze plašili. Kada bi neki klinac naumio učiniti nešto nevaljalo, štetno, neko bi reko: „Nemoj, doće ti Jozo“. I ovaj bi odustao od zle namjere. Bilo je to vrijeme u kojem je pjesma „Murga drot“ Zabranjenog pušenja, u kojoj bend ismijava policajca po imenu/nadimku Murga, bila šokantna i subverzivna. U to se vrijeme sa policijom niko nije zajebavao. Miloš Medenica nije bio zamisliv čak ni kao vic, čak ni kao distopija. Bilo je to vrijeme kada su djeca učena da poštuju autoritet. Bilo je to vrijeme kada bi otac ubio Boga u tebi ako bi drsko odgovorio nastavnici, dok opcija da pred policajcem stojiš drugačije osim u stavu mirno nije ni postojala. Dakle: jedan policajac, veliko naselje, stopa kriminala – nula. Bilo je to vrijeme kada ljudi na Dobrinji nisu zaključavali stanove. Je li to bilo zato što je Jozo bio superpolicajac? Ne. O čemu se onda radilo? O sistemu, bivši drugovi i drugarice. Onako kako je bilo na Dobrinji, bilo je u svakom kutku Titove Jugoslavije, čak i nekoliko godina nakon njegove smrti. Znači: jedan te isti narod, jedni te isti ljudi, u jednom trenutku osjećaju se apsolutno bezbjednima i ne zaključavaju stanove, dok u drugom trenutku ugrađuju blindrana vrata i strah ih je sjesti da popiju kafu jer se narkoklanovi međusobno tamane i po kafanama. U jednom trenutku čovjek pored tebe je dobri komšija, u sljedećem potencijalno bezbjednosno interesantno lice. Šta se desilo? Kapitalizam, mili moji. Bez obzira na količinu novca iz budžeta odvojenog za policiju, bez obzira na najsavremenija sredstva i metode obuke, stopa kriminala u svakoj, ali svakoj kapitalističkoj državi višestruko nadmašuje stopu kriminala u socijalističkoj Jugoslaviji. Kod nas se nekad protiv kriminala borio Jozo, koji je jedva završio osnovnu školu i mislio je da je fotosinteza ruska marka foto-aparata. I kriminala nije bilo. Danas policija koristi najbolje sajberstručnjake, satelite i dronove – sve za kurac, kriminala je sve više i više. Kad su vam pričali bajke o kapitalizmu i objašnjavali kako je jugoslovenski sistem bio nemoguć i neodrživ, to su zaboravili da vam kažu. Kao što su zaboravili da vam kažu i da će obrazovanje vaše djece biti daleko lošije od onog koje ste imali vi. Kao što su zaboravili da vam kažu da za nekoliko godina nećete imati ni besplatno zdravstvo. Kao što su zaboravili da vam kažu da oni koji sada imaju 30-40 godina nikada neće primiti penziju, jer će penzioni sistem, kao i onaj zdravstveni, biti privatizovan. Kada je sistem dobar i pravedan, za održanje reda dovoljan je jedan čovjek: Jozo, recimo. Kada sistem počiva na eksploataciji, kada je nepravedan i proizvodi nepravdu, nema te oružane sile koja će suzbiti kriminal – između ostalog zato što je sam sistem kriminalan. Nek vam pričaju šta hoće, ali logika kapitala nije iskorjenjenje kriminala, nego rast industrije borbe protiv njega i što veća zarada od toga. Pored ostalog, policija je i veliki biznis – sve to treba obući, opremiti, nahraniti, transportovati... Koji bi nestankom kriminala krepao. Pogledajte ovu vijest: https://www.cdm.me/hronika/uhapseno-36-vozaca-izvrsene-racije-oduzeta-droga-vozila-novac/ Kriminal je simptom bolesti društva. Liječenjem simptoma bolest neće nestati. Kada imate gripu, popićete šaku paracetamola i tjelesna temperatura će spasti. Ali vi i dalje imate gripu. Kada imate rak, roknuće vam morfij pa vas neće boljeti. Ali ćete, svejedno, od raka skončati. To da se neko hvali time što je u kafane i restorane poslao policiju da za dan ili dva iz cipela istrese par hiljada građana nije znak odlučnosti i spodobnosti, nego bolesti. To nije borba protiv kriminala. To je demonstracija sile i zastrašivanje. Cilj toga nije da se građanin osjeća sigurno, nego da osjeti strah. Zemlje u kojima na svakom ćošku vidite gomilu ljudi u uniformama, zemlje u kojima vas policija diže sa večere ili ručka pa vas legitimiše i pretresa nisu zemlje bez kriminala, nego one koje pod kriminalom posrću. Uređene zemlje u kojima je borba protiv kriminala efikasna nisu one u kojima bataljoni naoružanih ljudi u uniformama stoje na svakom ćošku. Tu logiku je svojevremeno izložio Momir Bulatović, kada je tvrdio da turisti vole da na plažama i ulicama vide duge cijevi, jer se osjećaju sigurnim. Njegova politička djeca slijede njegov rezon. Međutim: da su maskirne uniforme i specijalne jedinice na ulicama mjera uspješnosti borbe protiv kriminala, Meksiko bi bio daleko mirnija zemlja od Švajcarske. Samo što nije tako. Zemlje koje su dobile bitku protiv kriminala su one u kojima jedan policajac održava red u naselju od 50 000 ljudi. One u kojima Jozo nogu pred nogu gore-dolje šeta bulevarom i spokojno zviždi hitove Miše Kovača i Tome Zdravkovića. (Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)