Kanter: Kako se Evropa može održati u svijetu

2026-02-06 - 10:58

Piše: Karolin Kanter, direktorica međunarodnog odjeljenja Fondacije Konrad Adenauer Evropa gubi moć, povjerenje i uticaj, navodi u autorskom tekstu za Euronews, Karolin Kanter, direktorka međunarodnog odjeljenja Fondacije Konrad Adenauer. Ona objašnjava zašto su pragmatizam, ekonomska snaga i nova partnerstva odlučujući za globalnu ulogu Evrope. „Opasnost u kojoj se evropski narodi nalaze postaje jasna kada se ispita raspodjela moći u svijetu i pritom se bude konstatovala brzina kojom je već napredovao gubitak moći evropskih zemalja“. Sadržinski, ovaj citat savršeno odgovara 2026. godini. Sam stil, međutim, ukazuje na to da su riječi starije: potiču od Konrada Adenauera, koji bi prije nekoliko nedjelja napunio 150 godina. Izgovorio ih je 1967. godine, dva mjeseca prije svoje smrti, u Madridu. Evropa se danas nalazi u skoro pa jednako izazovnoj situaciji kao tada. To gotovo niko ne osporava. Mnogo je manje saglasnosti oko toga šta sada treba preduzeti. Transatlantsko partnerstvo košta živaca i energije, ali bolju alternativu nemamo Ne trebamo se zavaravati: ovo partnerstvo više nije ono staro — i nikada više neće biti. Ipak, razočaranje i frustracija ne bi trebalo da budu odlučujuće kategorije u spoljnoj politici. Puki aktivizam i kraktoročno razmišljanje nijesu dobri savjetnici: ako bismo se danas odrekli Sjedinjenih Država, nanijeli bismo sebi kratkoročnu štetu i možda potkopali temelje na kojima bismo u budućnosti mogli da gradimo. Umjesto da trošimo energiju na uzbuđivanje zbog, jednim dijelom stvarno veoma problematičnih, izjava i postupaka koji dolaze s druge strane Atlantika, tu energiju trebalo bi, s jedne strane, da pretočimo u aktivno i samouvjereno evropsko djelovanje, a s druge strane – da identifikujemo ponude koje su od interesa za obje strane. Potrebni su nam novi partneri – nijesu dovoljni samo partneri koji dijele naše vrijednosti Transatlantska saradnja ostaje važna, ali potreban nam je širi pogled. To počinjemo razmišljanjima i o zemljama poput Kanade i Meksika, a, u krajnjoj liniji, i o čitavom regionu Latinske Amerike sa kojim imamo veliku bliskost kada je riječ o interesima i vrijednostima. Međutim, ne smijemo da se zadržimo samo na zemljama koje volimo da nazivamo „sličnomišljenicima“. To je mali, a posljednjih godina i sve manji klub. Prije bi trebalo da ispitamo koje zemlje, iako ne dijele naše liberalno demokratske predstave, ipak dijele sa nama određene interese, bilo u pogledu ekonomske diversifikacije ili snabdijevanja sirovinama, bilo u očuvanju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima. I takve države, poput Mongolije, Kenije ili zemalja Persijskog zaliva, mogu biti partneri u određenim oblastima. Utoliko je žalosnije što EU decenijama nije uspjela da zaključi čak ni jedan sporazum o asocijaciji sa grupom država koja nam je toliko bliska kao Merkosur. I onda nije ni čudo što, na primjer, u ASEAN-državama mnogi ljudi vide EU kao poželjnog partnera, ali su ipak skeptični, jer smatraju da je Evropa politički previše zaokupljena sama sobom, i stoga nije u stanju da zaista preuzme lidersku ulogu. Sposobnost za vođenje globalne politike pretpostavljava konkurentnost Evropa hitno mora da poveća svoje odbrambene kapacitete. Međutim, vojna supersila nećemo postati u dogledno vrijeme. Naša najveća snaga, pored atraktivnog društvenog modela, ostaje naša ekonomska moć. No, ona je počela da slabi: 2007. godine, uoči finansijske krize, SAD i EU imale su nominalno po 25 procenata udela u svjetskoj ekonomskoj proizvodnji, dok je Kina imala šest procenata. Do 2025, Kina je imala 17 procenata, EU 18, a SAD 26 procenata. Dramatično gubimo tlo pod nogama. Mnogi problemi su iz domaće kuhinje. Dragijev izvještaj je prije dvije godine utvrdio investicioni jaz od 750 do 800 milijardi evra. Godišnje! Često s dobrim namjerama, i mi, na evropskom nivou, nametali smo našoj privredi sve više birokratskih okova. Preokrenuti ovaj trend trebalo bi da bude politički prioritet. Ekonomska konkurentnost nije dovoljna sama po sebi, ali njen gubitak znači i gubitak značaja, uticaja i kredibiliteta na svjetskoj sceni – a, time, i sve manju sposobnost da ostvarimo vrijednosti i ciljeve koje smatramo ispravnima. Evropi je potreban realizam, a ne veliki zaokret Biti realan ne znači biti bez ambicije. Proširenje EU moramo ponovo pokrenuti s novim zamahom. Zemlje Zapadnog Balkana sjede već više od dvije decenije u čekaonici. Njihov prijem u Evropsku uniju danas moramo mnogo snažnije posmatrati u kontekstu geopolitičkih rivalstava i potrebe da se poveća politička težina Evrope. Nije ovdje riječ o tome da se realitivizuju kriterijumi za pristupanje. Ali, trebalo bi da imamo na umu kolike bismo imali političke troškove ukoliko tim zemljama ne ponudimo realnu perspektivu članstva, i time ih gurnemo ka geopolitičkim rivalima EU. Istovremeno, zabrinjava i unutrašnje stanje Evrope: nejedinstvo u evropskim institucijama, a u sve više država članica kao i u Evropskom parlamentu, na uticaju dobijaju populističke, evroskeptične snage. Rješenje ne leži u nemoćnim apelima za evropsko jedinstvo, niti u zahtjevima za velikim institucionalnim preokretom, velikom reformom EU. Ništa od toga neće doći u kratkom roku. Korijeni mnogih problema leže u eroziji političkog centra u brojnim državama članicama. Tu moramo da počnemo. Populisti profitiraju od toga što na stvarne potrebe birača umjerene stranke nisu predugo i dovoljno odgovarale. Suočiti se s tom realnošću i preokrenuti kurs – to je najdjelotvorniji način da se suprotstavimo političkoj krizi Evrope. Interesi i pragmatizam nijesu psovke Na kraju, potrebna je želja da se sopstveni interesi u svijetu odlučno i dosljedno zastupaju. Njemačka i Evropa trebalo bi da svoju spoljnu politiku posmatraju cjelovito, a kao njen sastavni dio i razvojnu saradnju, koju treba jasnije da usmjere – u skladu sa sopstvenim interesima i imajući u vidu ekonomiju, bezbjednost, ali i migracije. Više hrabrosti za politiku zasnovanu na interesima nikako ne znači da u razvojnoj politici treba da odbacimo hrišćanskodemokratske principe, poput obaveze da se pomogne onima u nevolji, niti da uopšte potisnemo naše vrijednosti. Njemačka i Evropa treba da znaju gdje stoje Mi u Fondaciji Konrad Adenauer to znamo: na strani Ukrajine i Izraela, ali i na strani ljudi koji drugdje, u najtežim okolnostima, brane slobodarske i demokratske vrijednosti, na primer u Iranu ili u Venecueli. U duhu pragmatizma vođenog vrijednostima, u svakom pojedinačnom slučaju treba da se zapitamo, kojim sredstvima najbolje služimo tim vrijednostima. Javnim istupom koji autoritarnu stranu dovodi u situaciju da se pravda? U nekim slučajevima možda, ali – u mnogim i ne. Naš kriterijum treba da budu stvarni rezultati, a ne dobre namjere ili aplauz kod kuće. Partneri, moć, pragmatizam: da li je to dovoljno da se Evropa održi u teškim globalnim okolnostima, nije izvjesno. Ali, to bi bio dobar početak.