Klanovi za početnike

2026-03-10 - 06:28

Prije neki dan su nas baš svi mediji koji drže do sebe obogatili informacijom da je u Podgorici ranjen Radosav Gile Stanišić. Svi koji nijesu imali pojma o kome je riječ i zašto je to važno žive u naivnoj iluziji i nijesu dostojni zvanja informisane i pametne osobe. Skoro da nijesu ni pristojni. Gile je, to zna svako dete, pripadnik podgoričke ćelije kavačkog klana. U skladu sa svojim životnim opredjeljenjem, ne sarađuje sa policijom što znači da ne znamo ko ga je i zašto upucao. Pitanje je: zašto je to nama bitno? Takvo smo društvo stvorili. Postalo je nemoguće biti "informisani građanin", a ne poznavati rodoslov kriminalnih klanova bolje od sopstvenog porodičnog stabla. To više nije hronika, to je naš životni stil. Po kafanama se više analiziraju Skaj prepiske nego poreska politika. Teško je popamtiti imena ministara, ali svako normalan zna ko je 'Medeni', a ko 'Junior'. Društveno je neprihvatljivo ne znati ko je živ iz kojeg klana, ko mrtav, a ko u bjekstvu. Malo fali da uđe u udžbenike: Kavački klan i Škaljarski klan nekada su bili jedinstvena kriminalna grupa iz Kotora, ali su se podijelili nakon nestanka 200 kila kokaina u Valensiji 2014. Od tada traje rat. Braća Vukotić, Jovan i Igor glavni su predstavnici škaljarskog klana. Na čelu kavačkog su Radoje Zvicer i Slobodan Kašćelan. Duško Roganović i Vladimir Roganović su braća i u medijima su često povezivani sa kavačkim klanom. Najlakše je zapamtiti najinteresantnije. Recimo, kada su napadači pokušali da ubiju Radoja Zvicera u Kijevu, njegova supruga je uzvratila vatru i pomogla mu da preživi. Jovan Vukotić je ubijen u Istanbulu dok je bio u automobilu sa trudnom partnerkom i djetetom. Napadači su prišli vozilu na motoru i pucali kroz prozor. Škaljac Dalibor Đurić ubijen je u zatvorskom dvorištu u Spužu. Snajperom. Sa obližnjeg brda. Duško Roganović je preživio eksploziju bombe postavljene pod automobil u Herceg Novom, ali je ostao bez nogu. Vladimir Roganović je ubijen u Beču nedaleko od policijske stanice. Ne morate gledati ništa o najpoznatijem narko dileru na svijetu Pablu Eskobaru. Dovoljno je da čitate novine. Nakon ubistava i hapšenja nekih ključnih ljudi, struktura klanova se djelimično promijenila, ali klanovi se drže. Nezaobilazan je i Darko Šarić, regionalni narko-bos. Eto, to bi bilo nešto što se mora znati za mršavu dvojku. Za veću ocjenu neophodno je znati sa kojim političkim partijama se koji klan povezuje. U tom smislu mora se znati ko je u 'Grand', a ko u mojkovačkom klanu. Ignorisanje ovih fakata prestaje da biva stvar mentalne higijene i postaje pitanje opasnog neznanja. Ne znati ih nije stvar neinformisanosti, već propust u pokušaju preživljavanja. Druga stvar je to što suštinsko pitanje nije da li poznajete imena kriminalaca, već kako smo dozvolili da nam ta imena postanu jedna od najvažnijih zajedničkih tema. U svakoj normalnoj državi, građanin je „ispravan“ ako poštuje zakone, plaća porez i zna ko je napisao himnu. U Crnoj Gori kriterijumi su malo drugačiji. Ovdje se vaša građanska budnost mjeri brzinom kojom ste saznali ko je jutros „prijateljski opomenut“ metkom u nogu. Znati ko je „ovaj što je ranjen“ nije stvar radoznalosti, već sigurnosti. To je postala podsvjesna procjena rizika: Ako u onom lokalu sjedi neko čije ime znam sa potjernice, ja tu ne sjedim sa djetetom. Znati ko je „ovaj što je ranjen“ znači znati koja mjesta treba izbjegavati. Tu je i ekonomija. Klanovi u Crnoj Gori nijesu samo „momci s pištoljima“ – oni su postali privredni giganti. Njihov prljavi novac se uliva u nekretnine, hotele, restorane i građevinske firme. Građanin želi da zna ko je ko jer to određuje: Kome plaća kiriju? U čijem hotelu radi? Čija firma dobija tendere u njegovoj opštini? Klanovi su postali paralelna ekonomija koja utiče na standard svih. I dalje je neprevaziđena ona starija gospođa koja je na podgoričkoj pijaci na vijest o hapšenju Darka Šarića pitala - joj, kako ćemo sad da primamo penzije? Najstrašniji odgovor na pitanje kako je ovo postalo važno možda je navika. Decenije šverca i sukoba učinile su da vijest o bombi pod automobilom izaziva manje čuđenja nego vijest o otvaranju nove prodavnice. Jer, fabrike ionako ne otvaramo. Postalo je bitno jer je to jedina „konstanta“ crnogorske zbilje već 30 godina. Zapravo, možda ima nešto strašnije - ne zna se da li je ovdje važnija informisanost o klanovima ili povjerenje u institucije. Ako ne znaš ko je ko, ne znaš ni ko te zapravo hapsi, sudi ti ili te štiti. Tome u prilog govore sati i sati svega onoga što smo tokom posljednih mjeseci mogli čuti o onome što se zove bezbjednosni sektor. Policajci sa vrha koji su bili viđeni članovi klanova. Ubice koje sud pušta iz pritvora, a oni nastave da ubijaju dok policija javno kaže da im ne može ništa. Čelnici sudova koji su bili dio mafije. Ratovi klanova i ratovi institucija su bespoštedni. Naš posao je da budemo taoci.