Kolos iz Nikšića

2026-03-02 - 11:47

To nije bilo podcjenjivanje naših momaka, niti nepovjerenje u trenera Andreja Žakelja, već puko realno sagledavanje odnosa snaga na papiru, kada sa jedne strane stoji roster sa sedam evroligaša, a sa druge momci koji nastupaju i u ABA 2 ligi. Čak je i kapiten Marko Simonović, u dogovoru sa savezom, tražio da odigra jednu utakmicu, a da za drugu bude oslobođen, kako bi se dodatno odmorio za nastavak sezone u dresu Turk Telekoma. Sve je djelovalo kao racionalna računica, kao matematička jednačina bez mnogo nepoznatih. A onda se, po ko zna koji put, probudio onaj sportski inat koji je dio naše sportske DNK, onaj tihi prkos koji se pojavi baš onda kada su svi već precrtali, kada su svi već podvukli crtu i upisali minus prije nego što je lopta podbačena. Tako je bilo i u SUNEL areni, domu AEK-a, gdje se od prvog minuta vidjelo da “crveni” imaju nešto u sebi, ne nužno u sistemu, ne nužno u rotaciji, nego u stavu, u duelu, u načinu na koji ulaze u kontakt sa zvanično osvajačima bronze sa posljednjeg Eurobasketa. Taj ton se osjećao i u najavama meča, u izjavama Popovića, Nidama, Drobnjaka, Žakelja, jer niko od njih nije pričao kao da ide u Atinu sa podignutom bijelom zastavom, nego kao da ide da testira granice. Rezultat znamo. Herojska pobjeda. Jedna od najvećih u istoriji crnogorske košarke. Borba, disciplina, taktička zrelost i na kraju - istorija. U toj noći, međutim, jedna priča se izdvojila iznad svih, a ta priča nosi ime Zorana Nikolića. Protiv selekcije koja je na parket izašla sa sedam evroligaša, protiv tima čija unutrašnja linija tradicionalno donosi čvrstinu, širinu i iskustvo velikih utakmica, Nikolić je odigrao partiju koja se ne može svesti samo na broj poena ili skokova, iako su i brojke bile impresivne. Devetnaest poena, šest skokova, dvije asistencije, izuzetno efikasna realizacija iz igre, nekoliko ofanzivnih skokova koji su lomili ritam Grčke i konstantna prisutnost u defanzivnim rotacijama, gdje je svojim postavljanjem i osjećajem za prostor neutralisao prednost rivala. Loš bek može da ima šutersku noć i da ubaci 30 poena, loš centar može da bude magnet za odbijene lopte i da nakupi 10, 15 skokova, teorija slučaja nekada zna da pogura brojke. Ali elitna defanzivna utakmica, pravovremena rotacija, čitanje preuzimanja, kontrola kontakta, osjećaj kada treba iskoračiti i zatvoriti liniju dodavanja - to ne može da bude slučaj. To je znanje, koncentracija i karakter. Upravo takva jedna akcija u napadu presudila je Grcima, akcija koju je zvao Derik Nidam, ali u kojoj je Nikolić bio ključni element, a Hadžibegović realizator, jer je sve krenulo iz pravovremenog bloka i pravog ugla postavljanja tijela. Ono što je važnije od samih brojki jeste način na koji je do njih došao. U klubu ove sezone nije imao kontinuitet kakav bi svaki igrač na njegovoj poziciji poželio, minutaža je oscilirala, uloga se prilagođavala potrebama sistema, ironično kod istog trenera koji ga vodi i u reprezentaciji. Ipak, reprezentacija je za njega uvijek bila prostor bez kalkulacija. Nikolić je tip igrača koji se uvijek stavi na raspolaganje pozivu za crveni dres, bez uslova, bez skrivenih poruka i bez kalkulisanja. Posebnu težinu daje činjenica da je u periodu kada je na njegovoj poziciji vladala gužva, kada su se u rotaciji smjenjivala imena sa većim klupskim statusom i snažnijim evropskim CV-jem, sam rekao da neće da smeta, da neće da bude kamen u cipeli sistema, da će prepustiti prostor drugima ako je to interes reprezentacije, jer je najvažnije da tim funkcioniše, a ne da pojedinac zadovolji ego. Takva svijest je rijetka. U sportu koji je prepun ličnih ambicija i tržišnih logika, odluka da se napravi korak unazad zarad kolektiva govori više od svake statistike. I zato partija protiv Grčke ima dodatni simbolički sloj, jer pokazuje da ko zna da čeka bez gorčine, zna i da uzme bez bahatosti. Grčka je pokušavala da ga izbaci iz ritma brzim preuzimanjima, napadala ga iz pik en rola, gurala u kontakt, tražila faul više i umor ranije, ali je Nikolić odgovarao strpljenjem, dobrim pozicioniranjem i čvrstinom, gradeći utakmicu iz temelja, skok po skok, zatvaranje po zatvaranje, kao da je svaka lopta posljednja. Njegovi ofanzivni skokovi nijesu bili samo statistički plus, nego psihološki udarac protivniku, jer su dolazili u trenucima kada je Grčka mislila da je odradila dobru odbranu, a onda bi se pojavio Nikšićanin da produži napad i vrati energiju saigračima. Legitimno je pitanje zašto ovakve partije nijesu pravilo, jer kada pogledamo “šasiju” Nikolića, malo je igrača u istoriji reprezentacije sa takvim fizičkim predispozicijama na toj poziciji. U tom segmentu je dio elite kakvu su predstavljali Nikola Peković i Nikola Vučević, NBA tijelo, snaga, raspon ruku. Ovakva utakmica pokazuje i da posjeduje košarkaški IQ da igra vrhunsku odbranu, da čita igru i da reaguje pravovremeno. Možda je stvar smirenosti, možda je stvar konteksta, možda je stvar težine dresa, o čemu su pričali i iskusniji, poput Filipa Barovića, koji je znao da kaže da je domaći dres često teži od bilo kojeg drugog, jer nemaš pravo na grešku koje drugi imaju. I možda je stvar partnerstva, jer saradnja sa plejevima poput Derika Nidama, koji je prije svega organizator, a ne egzekutor po svaku cijenu, otvara prostor za igrače Nikolićevog profila, za blok, za rolanje, za pravovremeno utrčavnje. Večeras ga čeka isti duel, sa istim imenima, i biće još teže bez Simonovića u rotaciji, ali ono što je pokazao u Atini ne može se izbrisati jednim mečom. A Zoran Nikolić je protiv Grčke bio kolos koji nije podignut na obali da bi mu se divili, nego pod košem da bi se na njega oslanjali. Pokazao je da može, i da samo treba mirnoće i bez pritiska koji često nametne sam sebi. U vremenima u kojima živimo svi možemo da se poistovjetimo sa takvim situacijama. Atina je već antologija, Podgorica večeras može da bude samo bonus.