Ksenija Mijatović, bivša pjevačica i psihološkinja: Muzika će zauvijek biti neodvojivi dio moje duše

2026-02-28 - 06:57

Kako se osjećate kada se osvrnete na svoju muzičku karijeru danas, iz perspektive psihologa? Danas kada pogledam iza sebe u svoj „muzički život“, sve što vidim je mladost, radost, uživanje i samo mi jedna rečenica pada na pamet, a to je: „sve u svoje vrijeme...“. Uživala sam iz srca i duše i sada mnogo bolje razumijem sebe i svoj život. Nemam kajanja. Niti jednog jedinog. Šta vas je motivisalo da napravite tako veliku promjenu – od muzike ka psihoterapiji? Prava kičma. Imala sam sve- glas, stas, talenat, snagu, volju. I sve mi je to divno služilo dok nije došlo vrijeme da se vidi ko je od čega satkan. A ja sam satkana od gena časne porodice Jovovića, Markovljana, Čevljana. U našoj porodici kičma je uvek bila važna. Da budem jasnija – prvi put kada sam shvatila da moj dobar glas i sve moje socijalne vještine za nekoga ko se bavi javnim poslom nisu više dovoljne, već se umiješale neke podobnosti po ovom ili onom osnovu – znala sam da odlazim. Plus kada na to dodate da se mijenjao i muzički biznis, mijenjao ne baš u dobrom pravcu, odluka je bila veoma laka. Da li postoji neka sličnost između nastupa na sceni i rada sa klijentima u terapiji? Apsolutno postoji veza izmedju oba poziva. I jedan i drugi poziv komuniciraju sa dušama ljudi. Muzika kroz note i melodije, a psihoterapija kroz riječi. Glas je tu i kormilo i pramac. Koji je bio najteži trenutak u tranziciji iz javne osobe u terapeuta? Najteže mi je padao primitivizam sa kojim sam se susretala : „e sad će meni pjevačica da glumi terapeuta... „, „ zadnje vreme je došlo ko sve fakultet završava.. „ i slično.Sve drugo mi je išlo sa lakoćom, i učenje i sam rad. Nije bilo lako, ali sam gurala hrabro i strpljivo i znala sam da će doći dan kada će se čekati za termin kod mene u terapijskom radu. To danas i živim. Čovjek mora da skupi svu snagu kada je najteže, jer lako je u dobrome biti dobar. Da li vam iskustvo iz muzičkog svijeta pomaže u radu sa ljudima koji se bore sa tremom, anksioznošću ili nesigurnošću? Iskreno, iskustvo iz muzičkog svijeta mi je upravo i bilo zvijezda vodilja u radu sa klijentima koji se bore sa anksioznošću, tremom i pomanjkanjem samopouzdanja. Imam utisak da sam možda upravo u tim poljima i najefikasnija kao terapeut. Neprocjenjivo je iskustvo biti na sceni 20 godina. Kako vaša kreativnost iz muzičkih dana danas pronalazi mjesto u psihoterapiji? Kreativnost je poseban dar i zato su umjetnici upravo i drugačiji od svih drugih ljudi na svijetu, to je dar. Nemaju svi tu sreću da ga dobiju u velikim količinama ko umjetnici, ali svako može biti kreativan. Upravo moja umjetnička duša i uspijeva da mojim klijentima pomogne da pronadju kreativnost u sebi. Da li ste ikada poželjeli da se vratite muzici, makar povremeno? Često sanjam muziku, a znamo šta su snovi ... poruke koje duša šalje, pa eto već sam vam dala odgovor. Šta vam je muzika značila tada, a šta vam znači sada? Muzika ostaje zauvijek čežnja moje duše. Žao mi je što kada sam mogla nisam više pjevala, više cijenila svoj trud i svoj talenat. Muzika je dalje moje sve, moja utjeha u teškim trenucima, moj način da osjetim radost i sreću u cijelom biću. Kako vaši klijenti reaguju kada saznaju da ste nekada bili poznata pjevačica? Jako je interesantno gledati moje mlade klijente (23, 24, 25 godina) koji ne znaju za moj prethodni život, a onda im roditelji kažu kako me oni poznaju. Uvek su oduševljeni i osjetim neki dodatni transfer pozitivnog u našem terapijskom odnosu. Koja je najveća lekcija koju ste naučili iz muzičke karijere, a primjenjujete je u psihoterapiji? Najveća lekcija koju sam ponijela iz muzičke karijere koju prenosim u ovaj posao je : „ Ako sam napravila grešku, ne znači da sam ja greška.“ Dok smo živi i zdravi, uvijek postoji mogućnost da nešto unaprijedimo, poboljšamo, da nešto pomirimo. Živ čovjek može jako mnogo. Da li smatrate da umjetnici imaju posebnu osjetljivost koja ih može približiti psihologiji? Apsolutno da. Umjetnici su posebni ljudi, posebnog senzibiliteta i zaista je tačno kada se kaže da osjećaju više nego drugi. Umjetnici ne podliježu nijednoj tipologiji ličnosti do kraja i to ih i čini posebnima. Kako balansirate između profesionalnog autoriteta terapeuta i svoje javne prošlosti? Samo svojim rezultatima. Znate, uvijek će biti onih koji će vas osporavati, jer to je ona priča o ljudima i čaši koja je nekome uvijek polu prazna, dok je nekima uvek polu puna. VI tu ne možete ništa i ne trošite svoju dragocjenu energiju. Svako nosi svoje sa sobom i u sebi. Na nama je da dajemo ono što mi u sebi nosimo. Moja želja je da to uvek bude dobrota i solidarnost. Šta vas najviše ispunjava u radu sa klijentima? Njihov progres, riješen problem i osjećaj da su prevazišli tjeskobu zbog koje su i došli. Srce mi tada bude na mjestu. Da li postoji pjesma koja vas i danas emotivno povezuje sa vašim bivšim životom na sceni? Najviše moje pesme: Ne daj me, Mokre ulice, Daj mi ovu noć, Do bola, Jesam grešna, a najomiljenija mi je Dujina pesma ( ovo je naziv pesme). Kako zamišljate svoj profesionalni put u narednih deset godina – više psihologije ili možda ponovo malo muzike? Ko to može znati :-) - mislila sam do nedavno da me u 54 godine više ništa ne može iznenaditi, ali kako sam samo pogriješila... ljudi me uvijek iznenade. Zato, gdje ću biti i da li ću biti samo u psihologiji ili psihoterapiji , ne znam, ali jedno znam - muzika će zauvijek biti neodvojivi dio moje duše.