Mala od volana

2026-03-05 - 07:17

Piše: Rale Radonjić Jastuk pored Zorice bio je prazan i hladan. Stan je mirisao na neki jak osvježivač vazduha, kroz odškrinut prozor napolju se čuo žamor i muzika iz lokala ispod. Scene od prethodne noći prolazile su joj ispred očiju, silazeći stepenicama osmjehnu se par puta, zaključi da nije bilo tako loše. Dok je preturala torbu za ključevima Tiguana, primijeti da ima poziv iz kancelarije koji je čekala. Prosula je sadržaj iz torbe na krov žutog Juga koji je bio pored nje da nađe ključ, otključa i sjedne da se javi. Vijest o još jednom kratkom roku odmah joj ubrza puls, od nervoze jedva stavi telefon na punjač, nervozno punim gasom krenu u rikverc i odmah osjeti jak udarac. U šoku, osjeti da joj glava pulsira, ne razmišljajući opet stisnu gas i uz škripu poče gurati crni auto koji je bio parkiran iza nje. U tom trenutku začu se još jača lupnjava i iza nje se umjesto crnog BMW-a pojavi bijeli Reno. Ugasi motor ali još nije smjela da izađe iz auta. U ušima je pritisak bio sve jači i vika koju je čula od lika koji je mahao rukama prema njoj isplivavala je na površinu sve dok jasno nije čula psovke i prijetnje koje joj je upućivao vjerovatno vlasnik jednog od žrtava njene povremene diskonekcije od svijeta. Poslije nekog vremena momak na prozoru se smirio i osjetila je da je bezbjedno napustiti auto i suočiti se s nastalim haosom. Prije izlaska odluči da provjeri šminku u retrovizoru koji je u jednom kraju imao mali providni stiker “Samo nežno prema sebi”. Udahnu duboko i dohvati se za kvaku. Nakon sat vremena gužva se razišla, potpisala je “evropski izvještaj” i ulubljenog branika uputila se prema radnom mjestu u centru grada. Misli su se već usmjerile na problem na poslu koji je i bio glavni “krivac” za incident ispred stana pa je Zorica dodala gas na mostu ne bi li stigla da prođe rano crveno na semaforu. Voli svoj auto i redovno ga ustupa bratu na pranje i servisiranje pa se iznenadila taman koliko i ESP kad Tiguan zaplesa u krivini nakon malo bržeg ulaska. “Ima li kraja ovom danu” pomisli, pa nastavi bulevarom kao da ništa nije bilo. Iz Njegoševog parka pješaci su u grupi bili vrlo odlučni da prođu ulicu ali im Zorica novim dodavanjem gasa dade do znanja da ih neće propustiti. Nije, međutim, vidjela da to neće propustiti ni policajci koji su vršili rutinsku kontrolu na obližnjem autobuskom stajalištu, pa je ljubazno zamoliše da skrene i pokaže isprave. Tu je krv već počela da ključa, umalo odluči da doda gas i pokuša da pobjegne ali ne bi smjela izaći bratu na oči, pa ljubazno sačeka da njegove kolege završe izlaganje prije nego im kaže da je Buckova sestra. Ovaj put prije kretanja prekrsti se da odagna zle duhove koji su se nadvili nad njom od jutra. Od sjutra će razmišljati da pješači do posla, što zbog nadolazećih limarskih radova, što zbog samospoznaje da njena bahatost za volanom jednog dana može nekoga koštati života. Sljedećeg jutra, prelazeći bulevar na mjestu koje nije bilo predviđeno za to, potrčala je pravo na vozača “okaša” sa tablicama obližnje opštine koji je spustio pogled da pročita poruku. Vozeći se u ambulantnim kolima do urgentnog, sjeti se koliko je puta mogla biti na njegovom mjestu. Prošla je sa manjim povredama, uzdrmana – ali živa. Nastaviće se...