Maturant u zemlji čuda

2026-03-24 - 06:33

Stiglo je proljeće, a neka djeca, naša djeca, glavu razbijaju oko testova na kraju osnovne i srednje škole. Uče. A ono što im država daje je sve samo ne podsticaj. Najnovije najave o promjeni bodovanja za diplomu „Luča” i stroža pravila na eksternoj maturi ne dolaze kao plod duboke reforme, već kao paničan pokušaj da se loša žetva spasi baždarenjem kantara. Umjesto sijanja boljeg sjemena. Ministarstvo prosvjete najavilo je izmjene Pravilnika o dodjeli diplome „Luča”, prema kojima će ocjena sa eksterne mature imati presudan značaj. Namjera je jasna: statistički smanjiti broj Lučonoša kojih već godinama ima nesrazmjerno više u odnosu na realne kompetencije generacija. Prema važećim propisima, diploma „Luča A” dodjeljuje se učeniku koji je u osnovnoj i srednjoj školi imao sve petice, dok je „Luča B” rezervisana za one sa odličnim opštim uspjehom. Novo je - i svim peticama na maturskom ispitu. Uvođenje eksternog ispita kao „sudijskog zvižduka” koji može da poništi godine truda, stavlja djecu pod nepodnošljiv pritisak. Učenici se dresiraju za jedan dan i nekoliko sati pod budnim okom administratora, dok ih ostatak života u Crnoj Gori uči nečem sasvim drugom. Vrhunac licemjerja ogleda se u činjenici da se od djece traži hirurška preciznost i etika sveca, dok kroz prozor te iste učionice oni vide svijet u kojem se diplome stiču na sumnjivim adresama, a funkcije dijele po „dubini”. Dijete se kažnjava zbog jednog pogrešnog zareza na maturi, dok se istovremeno aboliraju čitave generacije mešetara koji su prepisali svoje živote i karijere. Pravilnik o načinu i postupku polaganja eksternog maturskog ispita propisuje procedure koje više liče na bezbjednosni protokol visokog rizika. Detektori metala su tu da spriječe prepisivanje matematike, ali ne postoje detektori koji bi spriječili prepisivanje moralnih vrijednosti. Članovi koji definišu da je „u prostoriju za polaganje ispita zabranjeno unošenje mobilnih telefona i drugih elektronskih uređaja”, te uvođenje detektora metala na ulazima, dijagnoza su kolektivnog poraza. Skeneri su uvedeni jer je izgubljeno povjerenje – u đake, u prosvjetne radnike i u sistem koji je decenijama građen na temeljima „snalaženja”. Više od polovine nastavnika bi rado promijenilo posao da im se ukaže prilika. Oko polovine njih ne bi preporučilo mlađim naraštajima da studiraju nastavničke fakultete, pokazuju podaci iz istraživanja Sindikata prosvjete Crne Gore. Tu bi se moglo pričati o motivaciji, ali ima i gore. Država ne može da obezbijedi dovoljno nastavnika matematike i prirodnih nauka pa djecu uče oni iz 'srodnih nauka'. U isto vrijeme, roditelji forsiraju ocjene, profesori nerijetko popuštaju pod pritiscima, a država odgovara restrikcijama. Problem nije u tome što će „Luča” postati rjeđa pojava. Reforma bodovanja je zapravo eufemizam za pedagošku nemoć. Ne mijenja se način na koji djeca uče, ne modernizuju se udžbenici koji su stariji od digitalnih platformi, niti se suštinski motivišu prosvjetni radnici koji se nalaze na marginama društvenog dostojanstva. Mijenjanje pravila je gimnastika koja treba da prikrije katastrofalne PISA rezultate, prema kojima je skoro polovina učenika u Crnoj Gori funkcionalno nepismena. Vodimo digitalne dnevnike, pametne table i nove sisteme bodovanja, ali djeca i dalje uče iz udžbenika koji su pisani prije nego što je nastao ChatGPT. U državi gdje je „ispit zrelosti” postao policijska operacija, zrelost sistema se ne ogleda u strogoći, već u kvalitetu onoga što ostaje nakon škole. A taj kvalitet je porazan – školuju se generacije za svijet koji više ne postoji, koristeći metode koje ih uče strahu od greške, a ne kritičkom razmišljanju. Diploma će možda postati rjeđa, ali će sistemska gorčina ostati ista. Sve dok se prosvjetne vlasti bave kantarom, a ne kvalitetom sjemena, obrazovanje će biti samo još jedna čekaonica za biro rada, pod budnim okom detektora koji pište na svaki pokušaj individualnosti i stvarne nadarenosti. Umjesto da mijenjamo način na koji djeca uče, mi mijenjamo banalne propise. To je kao da pokušavaš da izliječiš pacijenta tako što ćeš mu kalibrisati toplomjer da pokazuje nižu temperaturu. Problem je i dalje tu, samo je skala drugačija. U školi ih dresiramo za poštenje, u životu ih spremamo za preživljavanje. Rezultat ovakvog pristupa biće predvidljiv: manje diploma, ali ista količina mraka. Svijet će možda propasti, ali naša krivica za to je beznačajna. Ako ipak opstane, bili bismo dužni da budućim generacijama ponudimo štogod drugo od dileme - opstati u domaćem fukarluku ili krenuti ka izazovima pranja sudova po bijelom svijetu.