Milanović u Gruziji vidi naciju dostojnu solidarnosti, ali nije sam: Sa ovom zemljom je odnedavno i Trampovo srce

2026-02-14 - 09:18

Da je vlast i država koja nema ni diplomatske odnose sa Moskvom, moskovski agent, to je kontraintuitivno i teško mi je to shvatiti“, kazao je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović prije puta. Poznato je, uostalom, da Putin vazalima upravlja isključivo putem diplomatskih kanala. Gruzija je stoiku sa Pantovčaka, povrh svega, dodatno zanimljiva i kao zemlja u koju su, utvrdio je, „ministri drugih članica Evropske unije dolazili na političke proteste opozicije protiv vlasti. Razmišljao sam kako bi bilo da dođu na glavni trg u Zagrebu, u Hrvatsku. Ja ovdje ne zauzimam političku stranu ni ove vlasti ni gruzijske opozicije, niti znam te ljude. Ali sama ideja da će na takav nasilnički način vršiti pritisak na jednu malu i izolovanu zemlju u problemima meni je neprihvatljiva“, završio je Milanović elaboraciju svoje posjete Gruziji koja bi rasplakala i najtvrđa srca. Gruzijski čaj nije pominjao. U kojoj mjeri Milanovićeve optužbe evropskih ministara i ostale jeftine opservacije u slučaju Gruzije uopšte drže vodu? Ovu južnokavkasku zemlju od decembra 2024. vodi Mihail Kavelašvili, bivši fudbaler Mančester Sitija i desničarski populista koji je u kampanji nemilosrdno širio antizapadnu i antihomoseksualnu histeriju. Vlast je osvojio nakon višemjesečne političke krize i brojnih sumnji u neregularnost parlamentarnih izbora, pobijedivši Salome Zurabišvili, dotadašnju predsjednicu jasnog proevropskog kursa. Kavelašvilijevo predsjedništvo dovedeno je ozbiljno u pitanje od strane ključnih zapadnih zemalja i gruzijskih međunarodnih partnera, jer ga je na vlast ustoličio jednostranački izborni kolegijum sastavljen isključivo od Gruzijskog sna, odnosno proruske noćne more, kako ovu partiju često nazivaju na Zapadu. Gruzija je status kandidatkinje za članstvo u EU dobila još 2023, ali su se veze zemlje sa Briselom dramatično zategle već nakon usvajanja kontroverznog zakona o „stranim agentima“, koji je doslovno prepisan iz Putinove bilježnice. Zemlja je potom u oktobru 2024. postala poprište velikih antivladinih protesta, odmah nakon što je stranka Gruzijski san, koju vodi milijarder koji se obogatio u Rusiji devedesetih godina, osvojila još jednu sumnjivu pobjedu na parlamentarnim izborima. Tokom izbora su stranim posmatračima prijavljeni brojni slučajevi kupovine glasova, dvostrukog glasanja, fizičkog nasilja i zastrašivanja, ali to nije nimalo uticalo na trijumfalizam Putinovih poštovalaca. Protestni skupovi opozicije u Gruziji dodatno su se intenzivirali nakon što je nova vlada odlučila da odgodi pregovore o pridruživanju Gruzije Evropskoj uniji u jesen 2024. Tada su zaista neki ministri evropskih država došli da podrže gruzijske političke snage koje ne odustaju od proevropske orijentacije države, pošto je gotovo 80 odsto građana u anketama iskazivalo želju za ulaskom u EU. No, 53-godišnji Kavelašvili, tvrdokorni kritičar Zapada i predsjednički kandidat Gruzijskog sna, zacementirao je Gruziju u geopolitičkim raljama Moskve. Prva zvanična posjeta novog gruzijskog predsjednika bila je, gle čuda, usmjerena ka Vučićevoj Srbiji. I njegov krug političkih prijatelja u Evropi radikalno je sužen, baš kao i Milanovićev. Sjedinjene Američke Države pod Bajdenovom administracijom su 27. decembra 2024. objavile da su uvele sankcije milijarderu Bidzini Ivanišviliju, bivšem premijeru i osnivaču stranke Gruzijski san, zbog potkopavanja gruzijske demokratije „u korist Ruske Federacije“. Riječ je, inače, o oligarhu čije lično bogatstvo dostiže vrijednost gotovo polovine gruzijskog bruto domaćeg proizvoda. No, ovih dana i Donald Tramp naglo otopljava odnose sa kradljivcima gruzijskih izbora, valjda računajući da će i njemu za opstanak na vlasti uskoro biti potrebne slične metode. Mihail Kavelašvili se, naime, nedavno sastao sa američkim državnim sekretarom Markom Rubiom i potpredsjednikom Džej Di Vensom. Američki predstavnici tom prilikom su izjavili da je prethodna američka administracija ostavila značajnu negativnost u odnosima sa Gruzijom, te da Vašington sada ubrzano radi na obnavljanju bilateralnih veza sa moskovskim prijateljima. Milanović, dakle, nije sam: sa Gruzijom je i Trampovo demokratsko i čovjekoljubivo srce. Gruzija je, bez obzira na Trampova i Milanovićeva lična nagnuća, bivša i sadašnja kolonija Ruske Federacije, gdje vladajući političari uporno ponavljaju proruske narative i vladaju uz očiglednu moskovsku pomoć i blagoslov. Moderna istorija ove zemlje neodoljivo podsjeća na onu od prije stotinjak godina: i neposredno nakon Oktobarske revolucije 1918. Gruzija je nakratko izborila nezavisnost, ali je Crvena armija 1921. izvršila ponovnu okupaciju i vratila je pod rusku, odnosno sovjetsku kontrolu. Kao rođeni Gruzijac, ključnu ulogu u integrisanju Gruzije u SSSR odigrao je svojevremeno Koba Džugašvili, odnosno drug Staljin. Njegove politike težile su potpunom ukidanju gruzijskog nacionalnog identiteta, jezika, kulture i autohtone pravoslavne crkve, pa je ruski jezik u njegovo vrijeme postao dominantan u javnom životu. Gruzija je jedva dočekala 1991. i osamostaljenje, ali je tek 2003, nakon takozvane Revolucije ruža, sa vlasti u Tbilisiju konačno sišao bivši ministar vanjskih poslova SSSR-a, korumpirani Eduard Ševarnadze. Uz novog liberalno-konzervativnog predsjednika Mihaila Sakašvilija zemlja je tada počela ozbiljno da slijedi prozapadnu vanjsku politiku, uvodeći niz demokratskih i ekonomskih reformi s ciljem integracije u EU i NATO. Takva orijentacija dovela je do novog pogoršanja odnosa sa Rusijom, što je 2008. kulminiralo ruskom okupacijom dijela teritorije. Kao i Ukrajini, tada je i Gruziji odbijena pozivnica za NATO: tadašnji lideri Njemačke i Francuske nijesu željeli da provociraju Putina. On je zahvalno uzvratio novom rundom invazije na Gruziju i dodatnim protjerivanjem Gruzijaca iz Abhazije i Južne Osetije, navodno radi zaštite ruske manjine. Ta Putinova „specijalna operacija“ u Gruziji vremenom je došla na svega četrdesetak kilometara od glavnog grada Tbilisija, kada je Moskva odlučila da proglasi primirje i zamrzne konflikt. U stanju takve moskovske ucjene Gruzijci se nalaze i danas, sa dijelovima okupirane državne teritorije. No, proruski igrači u politici takvo stanje više i ne problematizuju – ono je postalo nova normalnost.