Milijarda uložena, bez Skudeta - Juventusu nisu pare problem, već na koga se troše

2026-03-23 - 12:04

Analiza koju je objavila "La Gazzeta delo sport", u tekstu novinara Marko Iarija, uzima u obzir samo igrače koji su zaista nosili dres prvog tima “bjankonera”, što znači da su iz računice izbačeni oni koji su dovedeni pa odmah poslati dalje, poput Rolanda Mandragore, čime se dodatno ogoljava suština problema, novac je trošen na igrače koji su trebali da budu nosioci projekta. Od 2019. godine, vlasnička struktura predvođena kompanijom "Exor" upumpala je gotovo milijardu eura kroz četiri dokapitalizacije, ukupno 998 miliona, ali taj novac nije donio stabilnost ni kontinuitet, već je pratio period konstantnih promjena u upravljačkoj strukturi – od završnice ere Andree Anjelija, preko odlaska Fabija Paratićija u maju 2021. i kasnije predsjedničke ostavke krajem 2022, pa do faze u kojoj su klub vodili Mauricio Arivabene i Mauricio Skanavino uz sportske direktore Federika Kerubinija i Kristijana Đuntolija, da bi danas projekat bio povjeren Damijenu Komoliju, uz podršku Matea Otolinija. Kada se pogleda kako je taj novac raspoređen, jasno je da se greške nijesu dešavale sporadično, već su postale obrazac. Još u sezoni 2020/21, Juventus je izdvojio 80 miliona eura za Artura Mela, u poslu koji je djelimično ublažen razmjenom sa Miralemom Pjanićem, dok je Federiko Kjeza kroz kombinaciju pozajmice i otkupa koštao ukupno 54 miliona. Već narednog ljeta stigao je Dušan Vlahović kao najskuplje pojačanje za 85 miliona eura, dok je Manuel Lokateli plaćen 35 miliona, što su potezi koji su tada djelovali kao ulaganje u budućnost, ali nijesu donijeli željeni rezultat. Ako je to bio pokušaj građenja nove okosnice, onda je prelazni rok 2024/25 pokazao koliko taj proces može da skrene sa puta, jer su ulaganja u Tena Kopmajnersa (53 miliona), Daglasa Luiza (49 miliona), Nika Gonzalesa (37 miliona) i Lojda Kelija (22 miliona) donijela učinak koji je bio daleko ispod očekivanja, i to u sezoni u kojoj je klub prodao Dina Hujsena za svega 15 miliona eura, da bi ga Bornmut ubrzo dalje prodao Real Madridu za čak 60 miliona, što dodatno otvara pitanje procjene i dugoročnog planiranja. Ni aktuelna sezona ne donosi drugačiju sliku. Fransisko Konseisao je otkupljen za ukupno 40 miliona eura, dok će Juventus morati da realizuje i transfer Loisa Opende vrijedan 46 miliona, iako je već jasno da se ne uklapa u projekat. Džonatan Dejvid je stigao bez obeštećenja, ali uz 12 miliona pratećih troškova, dok pokušaji da se dovedu Edon Žegrova i Žoao Marijo, za 15 odnosno 12 miliona eura, nijesu dali konkretan rezultat, pri čemu je Marijo u međuvremenu završio u Bolonji. U svemu tome, jedini transfer koji se bez rezerve može označiti kao pun pogodak jeste dolazak Glejsona Bremera za 51 milion eura, što je premalo kada se uzme u obzir ukupna investicija i ambicije kluba. Red je da pomenemo i rekordan transfer CFL-a, odnosno prelazak Vasilija Adžića iz Budućnosti u Juve koji se kreće oko pet miliona. I zato se cijela priča vraća na početak, na onu osnovnu tezu koja ne traži dodatno objašnjenje - Juventus nema problem da pronađe novac, već da ga pretvori u tim koji ima jasnu ideju, kontinuitet i identitet, što je na kraju i jedina valuta koja u ovakvom sistemu donosi trofeje.