Najbolje su me razumjeli neprijatelji
2026-02-13 - 06:09
Zato čovjek vremenom nauči jednu neugodnu istinu: bliskost ne određuje razumijevanje, nego goli instinkti potreba. Ideološke porodice više liče na zatvorene komune nego na zajednice duha. U njima se traži potvrda i lojalnost. Mišljenje je poželjno samo dok je u funkciji horskog pjevanja. Postoji u Jungovoj arhetipskoj psihologiji jedan gotovo mističan pojam — enantiodromia. Jung ga preuzima od Heraklita, koji je još u predsokratovsko doba primijetio da svaka pojava u sebi nosi klicu vlastite suprotnosti. Jung tu intuiciju pretvara u zakon: svaka krajnost teži preokretu u ono što negira. Što je uvjerenje tvrđe, to je njegov obrt izvjesniji. Što je identitet rigidniji, to je bliži sopstvenoj negaciji. Ta enantiodromija, čini mi se, prati i moj skromni analitičko-politički hod. Otvoreno i bez mimikrije naseljavam pravoslavnu, prosrpsku i prorusku duhovnu orbitu. Tu osjećam zavičaj i tu se osjećam istorijski locirano, bez potrebe da to ikome dokazujem. Međutim, sa medijskim, političkim i institucionalnim strukturama te orijentacije nemam gotovo nikakav odnos. Ni profesionalni, ni saradnički, ni lični. Oni me ne vide — osim u rijetkim incidentnim trenucima. I to konstatujem bez gorčine, ali i bez iluzija. Mnogi prosrpski mediji i institucije me ne razumiju. O vlastitoj Crkvi da i ne govorim, iako sam joj u presudnim momentima posvetio više tekstova nego mnogi deklarativni branitelji. Sa prosrpskim partijama već godinama vodim neku vrstu hladnog polemičkog rata, gdje se međusobno prepoznajemo uglavnom po neslaganju. Nasuprot tome, mediji i intelektualni krugovi koji pripadaju drugačijem, liberalnom i suverenističkom svjetonazoru, dakle onom koji je nominalno suprotan mom —pokazuju znatno veće interesovanje za ono što pišem i govorim. Tamo se moj tekst čita bez obaveze da mu se unaprijed zna ideološki rezultat. Tamo se misao razmatra kao sadržaj, a ne kao dokaz lojalnosti. Paradoks je potpun: najviše prostora za riječ dobijaš tamo gdje najmanje pripadaš. Vremenom sam shvatio i zašto. Ideološki saveznici od tebe očekuju potvrdu; ideološki protivnici očekuju objašnjenje. Saveznik želi da te čuje samo dok govoriš ono što on već misli. Protivnik može da te sluša iz radoznalosti. Prvi traži zakletvu; drugi smisao. U tom obrnutom rasporedu, ,,neprijatelj" ponekad sluša pažljivije — jer nema strah od ,,izdaje". To ne znači da je druga strana nužno pravednija ili plemenitija. Nimalo. Ali je često radoznalija. A radoznalost je, u javnom prostoru, potcijenjena vrlina. Ona otvara prostor za riječ koja ne mora biti poslušna. Za rečenicu koja nije dužna da se uklopi. Ne žalim se zbog toga. U tom iskustvu nema tragedije, ali ima jedne, gotovo literarne ironije. Čovjek koji jasno zna gdje pripada, često se najrazgovjetnije čuje tamo gdje ne pripada. Oni koji bi po prirodi stvari trebalo da ga razumiju — slušaju ga najpovršnije. Oni koji bi mogli da ga odbace — slušaju ga najpažljivije. Možda je to konačni oblik enantiodromije u javnom životu: da te najpreciznije razumiju oni koji nemaju nikakvu obavezu da te vole. A da te oni koji bi trebalo da te prepoznaju — prepoznaju samo dok ćutiš ili ponavljaš njihove rečenice. Zato danas sve rjeđe pokušavam da se objašnjavam „svojima“. Ako me već čitaju kao stranca, neka tako ostane i dalje.