Najgori mogu vladati samo najgorima. Zato se prisjetimo: djeca naših gospodara biće gospodari naše djece

2026-02-14 - 13:18

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a Ovu priču sam pronašao kod Giorgia Agambena, koji je navodi na početku „Vatre i priče“, a on je pronašao u knjizi Gershoma Scholema o jevrejskom misticizmu. „Kad bi se Baal Schem, osnivač hasidizma, našao pred poteškoćom, otišao bi na skriveno mjesto u šumi, zapalio vatru i meditirao u molitvi. I problem bi bio riješen. Kada se, generaciju kasnije, Maggid od Meseritza našao pred ozbiljnom nevoljom, otišao je na isto mjesto u šumi i rekao: „Ne umijemo više zapaliti vatru, ali možemo se moliti“. I sve se desi po njegovoj volji. Prođe još jedna generacija, i Rabbi Moshe Leib od Sassova suoči se sa istim zadatkom, ode u šumu i reče: „Ne umijemo više zapaliti vatru, niti znamo tajne meditacije što pripadaju molitvi, ali znamo tačno mjesto u šumi, a to bi moglo biti dovoljno“. I bi dovoljno. No kada još jedna generacija prođe i Rabbi Israel od Rishina bi pozvan da izvede ritual, on sjede u svoju zlatnu stolicu u svome zamku, pa reče: „Ne umijemo zapaliti vatru, ne možemo reći molitve, ne znamo mjesto, ali znamo priču o svemu tome“. I to ponovo bi dovoljno“. Ova nas priča ne zanima kao alegorija o moći pričanja priča, dakle književnosti. Štetni kakvi jesmo, voljni smo da rečeno protumačimo kao alegoriju o ljevici. U početku je ljevica znala kamo otići, šta reći i šta i koga zapaliti. Ideja je bila mlada i čista, u to vrijeme kada su neprijatelji ljevice bili posvuda, no ona sama sebi još nije postala najgrđim neprijateljem. Potom je nestalo uvjerenja, a sa njim i vatre. „Najbolji ni u šta ne veruju, dok se najgori nadimaju od žestine“, kako smo čitali kod Jejtsa, u „Drugom dolasku“. Tumači su ideju održavali u životu, istovremeno je prilagođavajući modama vremena i vlastitim ograničenjima. Šuma još nije bila iskrčena, čuvala je skriveno mjesto. No kada se sljedeća generacija ljevice našla tamo, nije znala što joj je činiti: vatru je odbacila kao neprihvatljiv vid borbe, u molitvu potlačenih više nije vjerovala. Na koncu je predavač, iz svoje plastične stolice na univerzitetu koji finansiraju najbogatiji, najmoćniji neprijatelji, poručio kako smo vatru i molitvu prevazišli, kao i vjeru u moć skrivenih mjesta, ali znamo priču o svemu tome. I to bi dovoljno da ljevica opstane kao lifestyle. Kada najbolji više ni u šta ne vjeruju, nisu više najbolji. Ljevica je napustila sve svoje borbe, ustaje još jedino protiv fašizma. No fašizam je tek manifestacija svega onoga na što je ljevica pristala i sa čim se pomirila. Ime bolesti je kapitalizam. Fašizam je njen simptom. Ublažavanje simptoma zadatak je jeftinih ljekova koji se izdaju bez ljekarskog recepta. Ljevica je bila više od toga, više od vašarske atrakcije, više od udruge prodavaca tonika koji liječi sve, prevaranata koje bijesni kupci na koncu uvaljaju u katran i perje, pa se opet okrenu propovjednicima mržnje. Ovo nije defetistički tekst koji poziva na apstinenciju i tako radi u korist neprijatelja. Izađite na proteste. Izađite na izbore. Glasajte za progresivne kandidate. Ali znajte da to nije i nikada više neće biti dovoljno. Sve treba otkriti iznova. I šumu i skriveno mjesto u njoj i znanje vatre i molitve. A prije svega toga, uvjerenje da svijet može biti bolji, uprkos svim uzaludnim pokušajima da se učini takvim. Gdje ima tog uvjerenja, dovoljna je i priča. Gdje ga nema, ne pomaže ništa, a najmanje prazna priča. Tu se šuma, vatra i molitva – raznih kvaliteta, sastava i cijena – kupuju od raznih lažnih proroka, koji nekad traže naš novac, nekad naš glas, a i jedno i drugo znači: naš pristanak. Možda je to dobar novi početak – reći: ne pristajem. Šta god da nudite, ne pristajem. Jer mi neprekidno na sve pristajemo, iako ne znamo ni zašto, osim što nam je tako lakše. Učinimo li tako, možda se sjetimo i zašto ne pristajemo. Možda se sjetimo zašto ljudi nisu pristajali na ropstvo a mi živimo kao robovi tehnologije, kapitala i njegovog političkog sistema – juče lažne demokratije, sutra istinskog tehnofeudalizma. Možda se sjetimo zašto ljudi nisu pristajali da se odreknu pristojnosti, znajući da oni koji ih ubjeđuju da stid ne treba postojati žele da ih svedu na životinju, jer se govedom gospodari lakše nego čovjekom. Kad sabereš sva ljudska prava, to u zbiru znači pravo čovjeka da se ponaša kao životinja. Pored svega ostalog, robovati je i nepristojno. Kao što je nepristojno i neprekidno pristajati, pa još pristajati bez stvarnog otpora. A koliko je tek nepristojno dozvoliti vladavinu najgorih – ono što smo dopustili mi. Najgorim bijednicima dali smo ne samo vlastite živote, nego i vlastitu djecu. Najgori mogu vladati samo najgorima – a takvi smo mi koji smo to dopustili. Uvjerenja i otpor su kao kokoš i jaje. Za otpor su potrebna uvjerenja, iz otpora uvjerenja nastaju. (Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)