Ne budite duhove, aman

2026-02-12 - 06:38

Naručujem kafu i praznu kriglu od piva. Konobari znaju. Idem do prvog izvora, kojih ima veliki broj, i čitavu kriglu ispijam naiskap. Punim opet, drugu pijem uz kafu. Osjećam kako vazduh pun kiseonika i blagodatno čista voda dolaze do svake ćelije u organizmu, i već poslije desetak minuta sam kao preporođen. Ovdje je vrijeme stalo. Malo niže je Đevojački krš, visoka stijena, odakle se neka nesrećnica, legenda kaže, bacila da ne bi bila silom udata. U blizini je grad tvrdjava Tumbarice sa tragovima života od nekoliko hiljada godina prije nove ere, koju su arheolozi Polimskog muzeja rekonstruisali i konzervirali. Put do nje je asfaltiran i već izaziva znatiželju stranaca kao izuzetan kulturno-istorijski i turistički potencijal. Malo iznad mjesta gdje sjedim je srednjovjekovni manastir Ćelije, a iznad njega, visočije u stijenama, veliki broj još neistraženih pećina koje su koristili monasi, medju kojima je najpoznatija takozvana Minina pećina. Za one koji nisu iz Berana i ne poznaju ovaj kraj valja objasniti da je Kaludarska rijeka jedina od tri značajne pritoke Lima na teritoriji ovog grada koja nije stavljena u cijevi za potrebe malih hidroelektarana. Sa druge strane planine, Šekularska rijeka praktično više ne postoji, zarobljena u metal. Preko puta, rijeka Bistrica, sa izvorištima na Bjelasici, u cijevima je u dužini od trinaest kilometara. Imali su tajkuni želju i namjeru i Kaludarsku rijeku da zarobe, ali im se nije dalo. Podigla se kuka i motika i ova planinska ljepotica je spašena. Ah, da. Zaboravio sam reći da se vrhovi kamenitih brda iznad manastira i pećina nazivaju toponimom Gradine. Gore su nekada bile tačke za osmatranje i uzbunjivanje ako su neke ratničke formacije kroz vjekove pokušavale sa te strane ući u Limsku dolinu. I sve vam se to vrati u glavi za nekoliko djelića sekunde, kao u flešbeku, da li od one izvorske vode ili od vazduha. Ili iz pećina još izlaze duhovi koji vam na uvo šapuću ovu nevjerovatnu priču. I onda se neko, ko o tome nema nikakvo znanje, kome sve to ništa ne znači, dosjeti kako bi tu bilo korisno napraviti kamenolom! Korisno? Za koga? Za prirodu ne. Za stanovnike koji ovovremeno tu žive - ne. Uslijedila je, zbog toga, ovih dana žestoka reakcija mještana Donje Ržanice i Kaludre. Podigli su glas nevladini i građanski aktivisti, svi odreda. I ministarstvo ekologije i ravoja sjevera, znajući kakav je kulturno-istorijski značaj ovog mjesta, pružilo je nepodijeljenu podršku građanima koji su protiv kamenoloma. Dobro je neko rekao - nije ovo borba protiv razvoja, nego protiv neznanja. Sjedim tako sa namjerom da se u grad vratim tek kada se svježina odavde, koja neprestano struji prema dolini, ne spusti i ne rashladi vazduh nad Beranama. U polusnu čujem korake i topote konja svih koji su ovuda vjekovima prolazili. Osim sto se šire pluća, nevjerovatnom lakoćom se opuštaju moždane vijuge. Savršeno mjesto za relaks i meditaciju. Onda odjednom čujem eksploziju. Jednu, a potom još nekoliko, i zatim tutnjanje kamena u obrušavanju. Slušam buku teških mašina i gledam pretovarene kamione kako lome asfalt i podižu oblake prašine. Nećete valjda tako? Ne činite to, aman. Ovdje mora ostati mirno. Ovo mjesto treba da ostane utočište za bijeg i od vrućina i od savremenog tempa života. Zato što u kanjonu Kaludarske rijeke vrijeme stoji. Ne bi valjalo da detonacijama, bukom kamenja i teških mašina probudite duhove starih Rimljana sa Tumbarica. Zapravo, bilo bi loše. Rimljani tajkune bacaju u arenu gladijatorima.