Ne sjedaj mi za sto

2026-01-30 - 06:17

Prije neki dan, Brko Nikčević, istinska urbana legenda Titograda, podsjeti me na jednu moju staru rečenicu, izdvojivši je kao njemu naročito dragu iz mog skromnog pisanog traga. Ne bih isključio ni mogućnost da me Brko rutinski „gori“, jer ko poznaje podgoričku školu ulične provokacije zna da je vrhunac sprdnje upravo u trenutku kada te najviše hvale i uzdižu. Ono poznato: svaka čast, genije, kako si ovo rekao... To je taj rafinirani oblik podgoričkog „bravljenja“ — ako si naivan, ostaješ bez orijentacije, i sveden si na vic. Ali, kako god, ostaje sama rečenica. A ona, iako je to pretenciozno reći, pogađa u srž jednog poznatog, sirovog i neprikladnog fenomena: „Ima li igdje osim u Podgorici da ti poznanici ili prijatelji, nepozvani, sjednu za sto u kafiću — bio sam ili sa društvom, imao para ili nemao? Onako, po slobodi...“ To je pojava koja pripada sloju nekulture i potisnutog nasilja, tom mentalitetu u kojem se lični prostor ne priznaje kao kategorija i intima. Neko ti se samoinicijativno uvali za sto i započne banalni monolog, ne pitajući da li si se namjerno sklonio od svijeta, da li želiš da razmišljaš, da se uz kafu dopisuješ s dragom osobom, ili da, sasvim legitimno, ćutiš i posmatraš prolaznike „koji bez čela i imena prolaze ulicom“, kako bi rekao Branko Miljković. Nije ga briga da li nekoga čekaš, da li pišeš tekst od kojeg živiš, niti da li uopšte želiš društvo. U toj mikro-situaciji ima svega: potcjenjivanja, nipodaštavanja, sitne demonstracije moći, pa i primjesa cikotićkog siledžijstva — onog tipično gradskog bezobrazluka koji se hrani tuđom nelagodom. Smatra te mekušcem, jer takvo ponašanje nikada ne praktikuje prema onima od kojih zazire. Naravno, motiv može biti i banalniji, lišen psiholoških dubina: ogrebati se za piće, za trenutak pažnje, za osjećaj da pripadaš nečijem prostoru. Ali upravo u toj banalnosti leži problem — jer ona razotkriva gradsku logiku u kojoj se granice ne poštuju dok se ne postave silom. I to je, bez patetike i bez mitologije, jedno od lica Podgorice: grad koji se često poziva na toplinu i neposrednost, ali još uvijek uči elementarnu kulturu distance.