Nedovršeni dribling
2026-03-22 - 07:43
Pola tri. Na parkingu ispred restorana stoje Božo Koprivica, Pavle Goranović i ja. Božo predlaže da krenemo pješke. Ja kažem da je noć, da hodati do grada znači hodati magistralom. Hodati pet kilometara. Umorne kamiondžije. Pijani vozači. Stotinu sam izgovora našao. Prokockao sam priliku da sa Božom Koprivicom hodam po mjesečini. Dramatika sjenke. Ispričao sam to Mladenu Lomparu. Rekao mi je to što sam napravio zločin. NOĆI SLIČAN Da su bogovi hodali zemljom Božo Koprivica bi mogao razgovarati sa njima. Tačan kao podne. Nikšićanin s unutrašnjim sagorijevanjem. Gospodar jezika. Navijač Partizana. Govorio je da glavu visoko diže samo prazan klas. Noći sličan. Ne kao opis boje. Kao utisak koji ostavlja. Gusta prisutnost. To je on. Promijenio je tumačenje književnosti. Prije njega govor o književnosti je bio sve osim zanimljiva stvar. On je književnost razumio kao igru.. Književnost kao fudbal. Igra glavom i dribling. Volej i sluh. Živa i slobodna interpretacija. Tamni registri. Puniji, dublji, „teži“ od svih glasova. Povezujem ga s melanholijom, ozbiljnošću, čvrstinom, misterijom, napetošću, sudbinom. Kad razmišljam o tragediji i sudbini, kad mislim na Nikšić – ključni glas. Blagoslov i prokletstvo. To je Božo Koprivica. Dobar uzor budućim pobunjenicima. Nije pristajao da živi po nižoj cijeni. Nikad u raskoraku. U svim okolnostima cijenio je i štitio tišinu. Nije bio uzaludni vitez. Bio je muzika. Čajkovski. Dramatičan. Pun. Da je bio boja – bio bi cinober. Kad smo pričali za novine, kazao mi je da je u Nikšiću naučio da igra lopte i sve što ide s tim učenjem da je tom gradu naučio. Prostor, ritam, prijateljstvo. Kuću Kojaševića u kojoj je rođen. Partizansku ulicu. Dubrovkinja u crnoj školskoj kecelji i dugmad u dva reda. Noćne utakmice. Krađe voća. Kao poseban dan u godini 24. jun. Početak ljeta i dan kada su i Sunce i Mjesec na nebu i kada se ogledaju. To je pominjao. KROZ DRVORED I poslije svega, recimo. Tomas Venclov i Pogled kroz drvored. Tu je Koprivica najbliži sebi. Za jedno djetinjstvo tu biješe previše prostora. Zatvorivši oči možeš se popeti onim stepenicama na mansardu... One rane nesanice. Otkucavanje sata s druge strane zida, koji uči da sve, mada ne brzo, prolazi, da je vrijeme u vlasti jezika: da je i najgore što se može dogoditi ipak nešto manje od onog što se može podnijeti. Dugo nakon jedne mjesečne noći na obali Lima smo se našli u dvorištu kuće Rista Ratkovića. Božo stoji uz bunar. Slažem pitanja za njega. Hoću nešto pametno da kažem. Brbljam. On za to nema volje. Prebaca svoj crveni džemper preko one bijele košulje s ruskom kragnom. Usput kaže : Kakvu ćeš ti priču napisati kadʾ ja umrem? I ode. Poslije je na recepciji hotela za mene ostavio knjigu Luđak je vječno dijete. Imao sam već svoj primjerak. Taj što sam dobio od njega nijesam listao. Dugo sam se nadao da je zaboravio onu noć na Limu. Poziv da hodamo. Mjesečinu. Volio bih da je zaboravio. Bilo me sram. Listam jutros primjerak knjige Luđak je vječno dijete. Njegov dar. Čitam posvetu: Vlatku, ovaj nedovršeni dribling. Božo. U Bijelom Polju. 24. juna. Nije zaboravio!