Nikola Vukčević za CdM o Obrazu: Da li smo spremni da poginemo za drugoga?

2026-02-18 - 07:26

Najemotivniju, najvažniju i najljepšu filmsku priču godine Crna Gora dobila je maltene na njenom samom početku – u vidu premijere “Obraza”. Cjelovečernji igrani film reditelja Nikole Vukčevića trijumfalnu premijeru imao je 11. februara u podgoričkom Cineplexxu, odakle je počela njegova bioskopska distribucija. Ispiti na domaćem terenu počeli su nakon fenomenalnog festivalskog života po svijetu, pa se tako ekipa “Obraza” već može pohvaliti sa više od 20 osvojenih nagrada širom planete. U toku su prikazivanja u brojnim gradovima Crne Gore, kao i specijalne projekcije. Reakcija publike je takva da nema ravnodušnih, što akterima filma jasno ukazuje da nisu omanuli. Uskoro će se u to uvjeriti publika u Srbiji, BiH, Sloveniji... “Obraz” je, kako je ranije saopšteno, film o iskušenju i ljudskosti u vihoru rata – priča o obrazu i hrabrosti, porodična drama sa snažnom antiratnom porukom po motivima istinitog događaja. To je precizno filmsko ostvarenje koje evocira tradicionalne žanrove ratnog filma i vesterna. Radnja je smještena na početak Drugog svjetskog rata i prati sudbinu progonjenog pravoslavnog dječaka čiju porodicu ubija jedinica SS Skenderbeg. Прикажи ову објаву у апликацији Instagram Објава коју дели OBRAZ, The Tower of Strength (@obraz_film) Inspiracija za film potiče iz antologijske pripovijetke “Obraz (Legenda o Nuru Doki)” crnogorskog akademika Zuvdije Hodžića. “Privremeni spas pronalazi u kući neznanca, ali se ubrzo ispostavlja da je njegov zaštitnik Albanac i musliman po imenu Nur Doka, u vremenu kada su ime, vjera i nacija predstavljali tanku liniju između života i smrti u tadašnjoj Jugoslaviji. Kuću Nur Doke opkoljava ista vojska koja je ubila dječakove roditelje, zahtijevajući da im se dijete preda. Domaćin se suočava s nemogućim izborom: da fašistima preda nevino dijete kako bi spasio sopstvenu porodicu — ili da se suprotstavi ubicama i dovede u opasnost sve što voli, u nastojanju da sačuva svoju ljudskost. U trenutku konačne odluke, neće biti određene samo sudbine onih pod njegovim krovom, već i samo značenje pojmova časti, hrabrosti i vjere u najmračnijim vremenima”, samo je dio radnje filma o kom se ovih dana neprestano priča u Crnoj Gori. Obišli su Vukčević i njegovi saborci svijet uzduž i poprijeko s “Obrazom” u koferu, ali je srce, kako potvrđuje reditelj u intervjuu za CdM, najbrže kucalo baš u Podgorici. Premijera “Obraza” u Cineplexxu; Foto: Balša Pejović I ovog puta ispostavilo se kao tačno ono nepisano pravilo u vezi sa tim da je najteže položiti ispit na domaćem terenu. “Bez dileme, i u tome nema ničeg lošeg”, konstatuje Vukčević, reditelj iza kog su i filmovi “Pogled sa Ajfelovog tornja” (2005) i “Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa”. (2014). Utisci sa premijernih prikazivanja još su svježi. “Festivali u inostranstvu donose profesionalnu satisfakciju i nagrade koje prijaju ekipi, ali Podgorica je dom. Tu su ljudi koji poznaju svaki moj i svaki naš prethodni korak, porodicu, tvoj put. Cineplexx, sa četiri rasprodate projekcije, i KIC ‘Budo Tomović’ sa dvije, napustio sam sa osjećajem duboke zahvalnosti, ali i nekog ličnog olakšanja. Tako je bilo i u Baru, u gradu u kome je film snimljen, u prepunoj sali Kulturnog centra, i vjerujem da će se tako nastaviti. Taj tajac u salama nakon završne scene, a potom aplauz koji traje, govori mi, iskreno, da smo položili onaj najvažniji ispit – ispit emocije kod ljudi koji ovaj mentalitetski kod nose u genima. Domaći teren je uvijek najstroži sudija, jer tu nema foliranja. Ili ti vjeruju ili ne”, napominje Vukčević za CdM. Premijera “Obraza” u Cineplexxu; Foto: Balša Pejović Glumačku postavu, podsjetimo, čine istaknuti regionalni i međunarodni umjetnici. Glavnu ulogu tumači Edon Rizvanoli (Holandija), koji je za ovaj film nagrađivan na međunarodnim festivalima u Španiji, Maroku, Rusiji i Iraku. Ostale uloge ostvarili su Igor Benčina (Srbija), Nikola Ristanovski (Sjeverna Makedonija), Alban Ukaj (Bosna i Hercegovina), Selman Jusufi i Xhejlane Terbunja (Kosovo). Crnogorsku glumačku ekipu čine Aleksandar Radulović, Branimir Popović, Ana Vučković i legendarni Zef Bato Dedivanović u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi. U ulogama djece nastupaju Elez Adžović, Vuk Bulajić, Merisa Adžović i Hana Pavlović. Nikola Vukčević na snimanju filma “Obraz” CdM: Češće intervjuišem muzičare, a oni iz Crne Gore mi tradicionalno kažu da ih najviše boli to što domaći auditorujum mnogo lakše prihvati, podrži i veliča ono što dolazi sa strane negoli ono domaće. Tu posebno mislim na mlađu populaciju. Kakvo je stanje na terenu u polju filmske umjetnosti? Ima li prostora za očekivanje da će ovaj film promijeniti stvari nabolje po tom pitanju i da će početi ozbiljnije da se tretira domaći proizvod? VUKČEVIĆ: Mislim da se stvari polako mijenjaju. Crnogorska kinematografija je posljednjih godina napravila nekoliko ozbiljnih, a potpuno različitih filmova i regionalna i domaća publika polako to počinje da primjećuje. Takođe, po onome kako primjećujem interesovanje publike, “Obraz” je pokazao da naši ljudi imaju glad za domaćom pričom ako je ona ispričana iskreno i po najvišim produkcionim standardima. Ne možemo natjerati ljude da vole domaće samo zato što je domaće, ali možemo kvalitetom obezbijediti da nas poštuju. Nadam se da će ovaj film biti još jedan korak ka tome da domaći film tretiramo kao nacionalni kulturni ponos, a ne kao incident. Podsjetiću na to da je Crna Gora ove godine na našem nacionalnom festivalu u Herceg Novom imala pet domaćih filmova, što je fantastičan broj, i još nekoliko koprodukcija. Neće i ne može tako biti svake godine, ali ovo je pokazatelj da se u kinematografiji sistemski radi i da postoji kvalitet, te da naš Filmski centar od samog početka do današnjeg dana ima sistem rada koji je kako treba. Sa snimanja filma “Obraz” CdM: Četiri pune sale Cineplexxa i rasprodata Velika sala KIC-a “Budo Tomović” u startu – podatak za ponos i jak vjetar u leđa. Šta nam to govori? Jeste li pozitivno iznenađeni interesovanjem domaćeg auditorijuma ili je za Vas ovo očekivan epilog? Moja impresija je da je odrađena i veoma dobra kampanja u susret premijernom prikazivanju... VUKČEVIĆ: Priznajem, bio sam pozitivno iznenađen tolikim interesovanjem. U eri striming platformi i kućnih bioskopa, dobiti hiljade ljudi da dođu u salu je pravi podvig. To nam govori da su se ljudi uželjeli univerzalnih ljudskih tema. Možda je suština i u onome što se prenosi “od usta do usta”, sada kada je film krenuo. To je onaj “vjetar u leđa” koji nijedan marketing ne može da kupi, čini mi se. I veoma sam zahvalan na tome. Nikola Vukčević na crvenom tepihu festivala Palm Springs CdM: Naslušali smo se priča o čojstvu i junaštvu kroz istoriju Crne Gore. Svaka od njih ima posebnu grupu poštovalaca, ali rijetki su se uhvatili ukoštac s izazovom da je na ovakav način donesu pred auditorijum. Zašto baš priča akademika Zuvdije Hodžića kao ona koja Vas je kupila? Možemo li reći da ste tokom njenog čitanja osjetili ono što danas moderno opisujemo kao brainstorming, te da ste u djeliću sekunde shvatili da se rađa korijen nečeg velikog? VUKČEVIĆ: Priča Zuvdije Hodžića me “kupila” arhaičnom snagom i modernom porukom. Nije to bio samo trenutni bljesak, već slika koja je polako klijala u meni godinama. Moj mlađi kolega Gojko Berkuljan me je ovih dana podsjetio da sam mu prvu skicu ideje scenarija ispričao još u jesen 2009. godine, i hvala mu što me podsjetio na to. Pripovijetka “Obraz” nudi arhetipsku situaciju – pojedinac protiv krda, etika protiv ideologije. To je korijen nečeg velikog jer se tiče same srži našeg opstanka na ovom kršu: da li smo spremni da poginemo za drugoga, ili za ispravnu stvar, za ideal? Taj “brainstorming” je trajao zapravo godinama kroz analizu svakog Nur Dokinog motiva, kao i tokom finansiranja, dok nismo došli do srži koju vidite na platnu. Edon Rizvanolli u filmu “Obraz” CdM: Film se rađao osam godina. U međuvremenu, desilo se toliko toga i na svjetskoj i na domaćoj sceni. Ipak, stiče se utisak da je premijera stigla u pravi čas i kao lijep podsjetnik na ljudskost, tu pomalo zaboravljenu i zapostavljenu vrlinu – posebno u Crnoj Gori. Ima li dovoljnu snagu da bude svijetlo u tami, da doprinese toliko željenom miru i suživotu, i da na koncu – bude melem na svježe rane? A nije da ih nemamo pred nama, u dvorištu i komšiluku. VUKČEVIĆ: Volio bih da film ima tu moć, mada sam realan – umjetnost ne mijenja zakone, ali može da promijeni stanje svijesti pojedinca. Činjenica da smo ga snimali osam godina, a da je danas aktuelniji nego kad smo počeli, poražavajuća je za čovječanstvo, ali važna za film. Ako “Obraz” podsjeti makar desetinu gledalaca da su podjele koje nam se nameću vještačke u odnosu na univerzalnu vrijednost ljudskog života, on je ispunio svoju misiju. On nije politički pamflet, već ljudska ispovijest koja pokušava da utiša buku kojom smo okruženi. Nikola Vukčević; Foto: Balša Pejović CdM: U jednom od ranijih intervjua kazali ste da je “Obraz” i crnogorski i hrvatski i srpski film. Rušenje tih graničnih barijera nikome ne polazi tako dobro za rukom kao umjetnosti, ponekad i sportu, makar kada nema onog takmičarskog naboja. Da li je “Obraz” savršen primjer kako uvezanost regionalnih centara može biti pun pogodak? Na kraju, poruke poput onih iz filma apsolutno ne zavise od jezika, dijalekta ili pasoša, već isključivo od morala i savjesti. VUKČEVIĆ: Apsolutno. Film je u koprodukcijskom smislu regionalni projekat. Podržali su nas filmski centri iz Podgorice, Beograda i Zagreba. U Srbiji smo bili među prvonagrađenima na konkursu Filmskog centra Srbije, a ekipa je sastavljena od vrhunskih profesionalaca iz svih ovih centara. Umjetnost zaista ne poznaje pasoše. Kada radite scenu sa Edonom Rizvanolijem ili Igorom Benčinom, Nikolom Ristanovskim, sa našim crnogorskim glumcima, ne pitate ih odakle su, već koliko istine mogu da unesu u kadar. Ta uvezanost nam omogućava da, uprkos malim budžetima naših zemalja, zajedno napravimo film koji može da stane rame uz rame sa evropskom produkcijom, a festivali na kojima je “Obraz” selektovan, ali i ostali filmovi crnogorske produkcije, govore da je zaista tako. Premijera “Obraza” u KIC-u “Budo Tomović”; Foto: Damir Murseljević CdM: Šta bih ja uradio na njegovom mjestu? Vjerujem da je to pitanje koje su mnogi postavili sebi nakon odgledanog filma. Ukoliko je makar jednu osobu film “natjerao” da promijeni odgovor u pozitivnom smjeru – možete li konstatovati da je sve što je prethodilo njegovom nastanku vrijedno truda? Ukoliko je tako nešto uopšte moguće – bez koje jedne i najvažnije lekcije ne bismo smjeli staviti tačku na priču o “Obrazu”? VUKČEVIĆ: Ako je film natjerao makar jednog čovjeka da se to zapita, osam godina truda je vrijedilo. Najvažnija lekcija je da čovjek uvijek ima izbor. Čak i kada su okolnosti najsurovije, ti biraš hoćeš li biti čovjek ili ne. To je teret slobode koji Nur Doka nosi. Ne bismo smjeli staviti tačku bez saznanja da je “obraz” zapravo mirna savjest s kojom se budimo ujutru. Sve ostalo prođe, ali taj unutrašnji sud ostaje. Sa snimanja filma “Obraz” CdM: Dio filma snimali ste pod maskama, a gledajući iz današnje perspektive – sve to izgleda sasvim nadrealno. Bilo nam je “muka” da ih nosimo u prodavnici, a kamoli na setu. Pretpostavljam da je, u skladu sa vječitim prilikama kod nas, i budžet bio tradicionalno veliki teret. Ukratko – nije falilo borbe s vjetrenjačama, koja je mnogima došla glave i skresala im krila. Da li je ovo, imajući sve to u vidu, najveća pobjeda u Vašoj karijeri dosad? Vjerujete li da će doći dan kada ćete po nove trijumfe moći da krećete u znatno lagodnijem ambijentu po rad, a ne uvijek zaobilaznim putem? VUKČEVIĆ: Ove projekcije doživljavam kao lijepu satisfakciju, sa zahvalnošću prema svima koji su unijeli godine života u ovaj film, i prema onima koji su nam za to uzvratili svojom emocijom. Rad na ovom filmu smo završili upravo onako kako smo željeli, bez ijednog trulog kompromisa, i zato smo uložili ozbiljno vrijeme u sve detalje. Snimanje pod maskama, u vrijeme korone, sa skromnim budžetom, bilo je test izdržljivosti. Što se tiče lagodnijeg ambijenta – mi na Balkanu smo navikli na “zaobilazne puteve”. Možda je u tome i neka tajna naše žilavosti. Ipak, volio bih da nove generacije, uključujući i moje studente, dočekaju vrijeme kada će energiju moći da troše isključivo na kreativnost, a ne na logistiku i borbu sa vjetrenjačama. No, do tada – nastavljamo borbu. Danilo Brajković