Normalizacija ubijanja – nekom rat, nekom brat

2026-03-07 - 13:26

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a Rat se doživljava kao sasvim efikasan, logičan i normalan način rješavanja problema. Vidim da ljudi navijaju za ovu ili onu stranu, slave rakete i (ne)uspjele promjene režima. Posmatraju rat kao utakmicu ili Netflixovu seriju. U posljednjoj epizodi, u toku mirovnih pregovora, političke elite Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, kojima se tresu fotelje zbog raznih afera i brutalnosti, odlučili su da bombarduju zemlju u kojoj je na vlasti fanatični autokrata. Kao razlog su naveli to što je Iran, kao, na korak od kreiranja nuklearnog oružja (što je retorika koju sadašnji premijer Izraela koristi već decenijama), podršku Irana islamističkim grupama, posredne ili neposredne napade na baze i brodove, i takozvanu „preventivnu odbranu“ iliti što su panduri sa Belvedera rekli – „bolje mi njih, nego oni nas!“ Brutalan teokratsko-diktatorski sistem, opresija žena i opozicionih glasova, ali i ubistvo više hiljada demonstranata u vrlo kratkom roku – se više koristi kao argument od podržavaoca bombardovanja, nego od samih zvaničnika koji su bombardovanje naredili. Oni to spomenu usput, kao sekundarnu stvar. Više da se raja „zabavlja“. Preglupo je iz njihove pozicije prodavati ovu priču. Jer u pitanju su dva lika koja su praktično juče Gazu sravnili sa zemljom, nemilosrdno pobili bebe i počinili genocid. Po ovim osnovama, Međunarodni krivični sud u Hagu je raspisao i potjernicu za liderom Izraela. Ta osoba sada, navodno oslobađa žene od islamizma. Evo kažu da su baš oslobodili otprilike 150 djevojčica islamske teokratije – time što su ih ubili. Najiskrenije želim Irankama i Irancima slobodu. I ne kažem da je trebaju pod svaku cijenu tražiti nenasilnim putem. Samo nijesam siguran da im tu slobodu mogu donijeti likovi poput Trumpa i Netanyahua. Štaviše, ljudi koji dubinski analiziraju situaciju na Bliskom Istoku, kažu da će im sve ovo učiniti samo gore. Da oslobađanje Iranki nije cilj znaju čak i politički najnepismeniji humanoidi, ali nažalost to neće biti ni nusprodukt. Da li Trump, jedan od junaka Epstein fileova, zaista brine o ljudskim pravima? Isti Trump koji je za nešto više od godinu dana, od početka svog drugog mandata, započeo oružane sukobe (ili putinovski rečeno „specijalne operacije“) sa sedam različitih država? Trump koji je nedavno naredio svojoj paramiliciji ICE-u, da sprovodi masovna hapšenja, deportacije, da tuče demonstrante, pa na kraju i ubije? Je li Vašington dobio neku bombu kao „humanitarnu intervenciju“ zbog ovoga? Da li je ikome to i palo na pamet? O monstruoznostima Izraela, vladajuće religijsko-supremacističke ideologije i implicitne teokratije tek da ne govorim. Svi smo gledali genocid preko ekrana, bombardovanje izbjegličkih centara, izgladnjivanje i uništavanje. Novi holokaust sproveden modernom tehnologijom. Kako to, takođe, nije teroristički, teokratski režim? A ako, prirodom imperijalne hipokrizije, u tu kategoriju spadaju samo islamske teokratije, vrijedi napomenuti da su i Amerika i Izrael svoje najveće partnere našli u Saudijskoj Arabiji. Kojoj SAD dostavlja oružja u vrijednosti do više stotina milijardi dolara. Markuze je bio u pravu – uspon tehnologije, kombinovan sa kapitalističkom logikom rasta, dovodi do permanentne militarizacije. Rat je predstavljen kao moderna tehnička nužnost koja osigurava da sistem funkcioniše. Civili, nevini, žene i djeca su samo „kolateralna šteta“ u ovoj utakmici. A razlika između nas koji spavamo u miru i trogodišnjeg djeteta koje noću bude odjeci bombi samo je žrijeb geografije. Šta nas onda sjutra čeka? Da parafraziram Watersa, nebitno jeste li se rodili u Vašingtonu, Tel Avivu, Moskvi, ili Teheranu. Bebe ne misle nikom zlo. Ali ih lako nauče da mrze, pa obuče da kad porastu buldožerima sravne kuće do temelja. Usade im uvjerenje da je to borba za slobodu, i da će ih njihov Bog čuvati sigurne i zdrave. I to nije samo metafora za socijalizaciju i društveno trovanje u poznom kapitalizmu. To se nekada radi eksplicitno. Primjera radi, Putinov režim bukvalno kidnapuje djecu. Procjenjuje se da je oko 25.000 djece odvojeno od porodice nekom vrstom otmice. U okupiranim područjima Ukrajine koja su pod kontrolom Rusije, to se najčešće (ali ne isključivo) radi nakon hapšenja ili smrti roditelja. Djeca se prvo odvode u “ljetnje kampove” za rusifikaciju – gdje im obučeno osoblje izgrađuje ruski nacionalni identitet, unižava ukrajinski, te ih obučava po militarističkim principima. Potom ih prebace u nove domove kod ruskih porodica, koje dobijaju pozamašne sume novca za usvajanje. Postoje i katalozi u kojem su, pored slika, navedene i karakterne crte (npr. poslušan, povučen...). Ovu djecu vidim kao prototip ljudi iz budućnosti: zauvijek obojeni intergeneracijskom traumom, izvučeni iz sigurnosti majčine utrobe, bačeni pravo u vojni kamp u koje će biti učeni da mrze i pucaju. U jednom danu će iz djetinjstva biti lansirani u armiju koja ubija. Već smo na dobrom putu. Rat je normalizovan i ima eksponencijalni rast. To će nekome da donese dosta bogatstva. Nekom rat, nekom brat. Globalna vojna potrošnja je 2025. dostigla 2,7 triliona (!) dolara, što je ujedno najveći nivo ikad zabilježen. Samo pet najvećih proizvođača oružja: Lockheed Martin, RTX, Northrop Grumman, Boeing i General Dynamics zajedno ostvaruju desetine milijardi dolara godišnjeg profita. Istovremeno, zna se da je ovo doba petro-imperijalizma; da se ratovi trenutno vode zbog fosilnih goriva. Energetski giganti su u vrijeme ratova ostvarili rekordne profite. Dok se Ukrajina smrzavala ExxonMobil je prijavio najveći profit u svojoj istoriji – oko 56 milijardi dolara. Shell je iste godine zaradio oko 40 milijardi dolara, dok je Chevron ostvario preko 36 milijardi dolara dobiti. Jebiga, rat je stabilan poslovni model. A preduzetnički duh je uvijek podrazumijevao jak želudac. Možda se i narod opari ako se anestezira, pa skupi dovoljno hrabrosti, konekcija i veza. Evo baš ste prije nekoliko dana mogli da ubodete neke pare na Polymarketu – online kladionici za političke i ekonomske prognoze. Ova berza predviđanja je odredila kvote za datum početka nuklearnog rata. Nedugo nakon objavljivanja vjerovatnoća i otvaranja tržišta, ponuda je bila povučena. Razlog nije samo gađenje javnosti na perverznu monstruoznost klađenja na nuklearnu apokalipsu. Postoji još jedan problem: strah od insider tradinga. Naime, novac na ovoj platformi mogu uplatiti i oni od čijih poteza zavisi ishod “rezultata”. Neko može da se zaigra oko nuklearnog rata da bi se obogatio. Postoje ozbiljne sumnje da politički zvaničnici i njima bliski ljudi već zloupotrebljavaju ovu platformu, koja je svakako zla. Primjera radi, nekoliko sati prije nego što su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran, više od 150 naloga postavilo je četvorocifrene opklade koje su tačno predvidjele američki napad već narednog dana. Ovaj kasni talas opklada ukupno je iznosio oko 855.000 dolara, prema analizi trgovinskih podataka sa Polymarketa koju je uradio New York Times. Kapitalizam je uspio da komodifikuje i apokalipsu. Jednom procentu ljudi je očigledno sjajno u životu. Dobro su se oparili uz pomoć rata. Neko je ukrao frižider, neko je prodao robu, a neko povećao vrijednost dionica. Ubacite i vi na ovu kladionicu 100 eura na izbijanje III svjetskog rata. Iz 1 u 1, da u drugom poluvremenu oba tima daju gol. A ako vas regrutuju, kad vam bude teško što morate da prerano prekinete neki mladi život koji nosi drugi dres, sjetite se za koga to radite i biće vam lakše. Za dobit dioničara Shella, Exxona i Mobila; ratnu kladionicu i Epsteinove fajlove. Za seksualne frustracije i dječačke snove toksičnih silovatelja željnih moći. Valjda dječji životi budu vrijedni „boljeg svijeta“ za lidere – onog u u kojem sponzori koji su vam finansirali kampanje zarade brdo para na nafti, gorivu i municiji. A u „najboljem od svih svjetova“ se više neće govoriti o tome ko je, po privatnim ostrvima, silovao maloljetnice. (Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)