Nuklearni mir

2026-01-28 - 06:33

Osamdeset godina vjerovali smo da postoji međunarodno pravo. Istina, s vremena na vrijeme ga je neka od velikih sila ignorisala, ali iluzija je opstajala. Onda smo shvatili da smo ušli u zonu u kojoj pravo zamjenjuju pravila, a njih opet određuju najmoćniji. Iznenada, ove godine koja je tek počela, predsjednik najmoćnije sile svijeta izgovorio je to glasno, “urbi et orbi”: ne obavezuju ga ni pravila ni sporazumi, već samo sopstvena pamet i lični moral. Dešavanja oko Venecuele, Grenlanda i Irana možda na prvi pogled liče na stare geopolitičke zaplete, ali su ipak označila jednu novu notu u partituri međunarodnih odnosa – sve je postalo radikalno nepredvidivo i ništa ne sluti na dobro. Strah kao garant mira Ako se zagledamo dublje u ono što je naš svijet održavalo koliko-toliko stabilnim posljednjih osamdeset godina, primijetićemo da to nisu bili ni međunarodno pravo, ni pravila velikih sila, još manje moral i pamet najmoćnijih državnika svijeta. Bio je to – strah. Preciznije: strah od nuklearnog armagedona, od nuklearnih bojevih glava koje ne prave razliku između pobjednika i poraženih. Mnoštvo nuklearnih proba, međusobnih prijetnji, čuvena Kubanska kriza šezdesetih godina, a potom i sporazumi o nuklearnoj kontroli i razoružanju, osvijestili su čovječanstvo i njegove lidere upozoravajući ih da u novom svjetskom ratu, koji bi se vodio ispaljivanjem nuklearnih bojevih glava, ne bi bilo pobjednika. Ne bi bilo onoga ko bi se okitio lovorikama ratne pobjede – svi bi bili poraženi. Hirošima: novo lice straha Sve je počelo kada su naučnici, pred ulazak u najstrašniji svjetski rat u istoriji, otkrili ogromnu moć nuklearne fisije i grozničavo krenuli da traže mogućnosti njene praktične primjene. U svijetu koji je već gorio, pitanje nije bilo da li će se ta moć koristiti, već kako. Rat je zahtijevao rješenja, a ljudska priroda je još jednom pokazala da nova otkrića prvo traže primjenu u najstarijoj vještini — ratovanju. Nijemci nisu stigli prvi. Amerikanci jesu. I Truman je 1945. godine nad Hirošimom i Nagasakijem svijetu pokazao novo lice straha. Svijet je bio opasno nestabilan nekoliko godina, ali se to jedva primjećivalo u dimu koji se još dizao sa zgarišta Drugog svjetskog rata. Tek kada je Sovjetski Savez 1949. godine došao do atomske bombe, nastala je ta čudna ravnoteža koja strahom spašava svijet i sprječava novi svjetski rat već punih osam decenija. Bilo bi ljepše da zaslugu za svjetski mir možemo pripisati Organizaciji ujedinjenih nacija, koja isto toliko dugo traje. Ali danas, kada su OUN vidljivo „zabagovale“, ostaje neprijatna istina: svijet nije sačuvao zakon, već strah od nuklearnog oružja. Sovjeti su, u pokušaju da sačuvaju humanističku sliku o sebi, isticali činjenicu da su prvi izgradili nuklearnu elektranu i nuklearnu energiju uveli u civilnu upotrebu. Tada počinje utrkivanje u pravljenju što moćnijih i što bezbjednijih elektrana na nuklearni pogon. Nuklearna elektrana je najčistiji proizvođač energije – sve dok funkcioniše ispravno. Černobilj i Fukušima su neprijatni podsjetnici da u slučaju havarije „čista energija“ postaje brutalna sila razaranja. Naučnici tvrde da su današnje tehnologije toliko napredovale da je nova havarija gotovo nemoguća. Ipak, priznaćete: ovih mjeseci, kada čujemo riječ „nuklearno“, prvo pomislimo na bojeve glave i projektile, a tek onda na elektrane. I dok Iran, koji je danas u žiži zbog svog nuklearnog programa, tvrdi da je on namijenjen isključivo civilnoj upotrebi i da nema nikakve veze sa bojevim glavama, oni koji ga drže na nišanu ne vjeruju toj priči. Njima ne znači mnogo ni ajatolahova fatva koja zabranjuje pravljenje i upotrebu nuklearnog oružja. Da li zato što nijesu vjernici šiitskog islama ili zato što polaze od sebe i vrijednosti svojih zakletvi – nevažno je. Poremećena ravnoteža straha navela je Sjedinjene Države da se povuku iz sporazuma o kontroli nuklearnog naoružanja. O razoružavanju je već postalo naivno i govoriti. Novi kandidati za atomsku elitu Pored poznatih i priznatih nuklearnih sila – Amerike, Rusije, Kine, Francuske, Britanije, Pakistana, Indije, Sjeverne Koreje i Izraela, koji to doduše ne priznaje – pojavljuju se i nove države koje u nuklearnom statusu vide prečicu ka međunarodnom uvažavanju. Jedna od njih je Južna Koreja, dok su Japan i Njemačka države koje smatraju da bi im baš nuklearno oružje sada bilo potrebno. Ipak, vremenska distanca kraća od vijeka nije dovoljna da bi čovječanstvo zaboravilo iskustva posljednjeg svjetskog rata – i razloge zbog kojih upravo ove države nikako ne bi smjele da budu u posjedu ovakvog oružja. Prvih pet pobrojanih nuklearnih sila su i potpisnice međunarodnog Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja, kao i stalne članice Savjeta bezbjednosti OUN sa pravom veta. Posljednji međunarodni ugovor o kontroli nuklearnog naoružanja upravo ističe narednih dana, a da niko od pobrojanih ne pokazuje namjeru da ga produži. Nestajanjem međunarodnog pravnog okvira kao brane svjetskom nuklearnom naoružavanju, ostaje samo nada da će strah od uzvratnog udara i dalje funkcionisati kao posljednja linija odbrane čovječanstva. „Mrtva ruka“ U nekadašnjoj sovjetskoj, a danas ruskoj nuklearnoj strategiji, postoji fenomen „mrtve ruke“. Upućeni kažu da je to sistem koji, u slučaju potpunog uništenja komandne strukture, automatski aktivira cjelokupan nuklearni arsenal. Čak i ako nema nikoga da izda naredbu – naredba će biti izvršena. Teoretski, ukoliko bi neprijatelji Rusije uništili sve komandne centre ruske armije i države, sistem bi sam i automatski aktivirao čitav nuklearni arsenal, usmjeravajući ga ka ciljevima neprijateljskih država. „Mrtva ruka“ garantuje da niko ne može uništiti Rusiju, a da sam ne nestane. Cijena tog garantovanog uzvrata bilo bi – cijelo čovječanstvo. Paradoks našeg vremena je jasan i zastrašujući: možda je upravo „mrtva ruka“ ta koja posljednja i najozbiljnije čuva čovječanstvo od konačnog nestanka.