O ljudima i zvijerima

2026-02-04 - 06:37

Na ovaj film me podsjetio nedavni razgovor vođen u jednoj radio-emisiji o današnjem smislu postojanja zooloških vrtova. I dok je zoo-vrt iz Kusturicinog filma, otvoren samo pet godina prije pomenute scene, 1936. godine, imao opravdanje jer su se posjetioci tako upoznavali sa divljim životinjama koje nigde nijesu mogli da vide, danas je situacija bitno drugačija. Živimo u svijetu u kojem u visokoj rezoluciji možemo da pratimo migracije i parenje pingvina na Antarktiku, trenutak rađanja mladunaca žirafe, porodičnu idilu lavova, lov tigrova i navike ptica u njihovim prirodnim staništima. Da li je onda opravdano danas te životinje i dalje držati u ograničenim prostorima zoo-vrtova, kada su ih kamere odavno dovele u naše domove? I upravo tu nastaje nelagoda. Zašto nam je i dalje potrebno da gledamo životinju iza stakla ili rešetaka? Predstavnici zooloških vrtova će reći da se danas životinje ne odvode iz svojih prirodnih staništa, već da su u pitanju životinje rođene u zoo-vrtovima, u kojima se njihova vrsta razmnožava već decenijama, i koje ne bi opstale u divljini. Dodaće i da su nekada životinje bile izlagane poput eksponata na izložbi, dok moderni zoo-vrtovi životinje predstavljaju kao “ambasadore” svoje vrste smještene u što prirodnije uslove. Kao ključni argument se navodi i zaštita ugorženih vrsta. Zagovornici suprotnog stava, međutim, smatraju da su zoološki vrtovi u digitalnoj eri postali suvišni. Oni upozoravaju da djeca danas često ne znaju gotovo ništa o domaćim životinjama, čak ni o pticama u parku u kojem se svakodnevno igraju. Zato nije čudo što neki mališani vjeruju da je krava ljubičasta, jer je upravo tako nacrtana na omotu popularne čokolade. Pitanje opravdanosti držanja divljih životinja u zoološkim vrtovima postavljalo se i mnogo prije ovog našeg digitalnog doba. Na njega su odgovore nudili i filozofi, neki od njih otvoreno braneći pravo životinja na život u prirodnom staništu. Džeremi Bentam je još u 18. vijeku insistirao da ključno pitanje nije da li životinje mogu da misle ili govore, već da li mogu da pate. Piter Singer je tu misao radikalizovao, ukazujući da je sistematsko zatvaranje i eksploatacija životinja oblik moralne sljepoće uporedive sa rasizmom ili seksizmom. Tom Regan je tvrdio da životinje imaju unutrašnju vrijednost, nezavisno od naše koristi ili zabave. Ni književnici nijesu ostali imuni na ovu temu. Jedan od najglasnijih među njima je Dž. M. Kuci, koji u knjizi “Životi životinja” o ovoj temi govori kroz svoju glavnu junakinju, književnicu Elizabet Kostelo. Kuci se, preko nje, ne pita samo šta činimo životinjama, već i šta činimo sebi kada njihovu patnju normalizujemo, institucionalizujemo i pretvaramo u porodični izlet. Zoološki vrt je povod za širu priču o našem odnosu prema prirodi u cjelini. Nikada nijesmo više znali o svijetu koji nas okružuje, a nikada ga nijesmo manje poštovali. Dio smo civilizacije koja tehnološki napreduje brzinom koja joj ne ostavlja vremena za etičke dileme. Danas, kada do tančina znamo kako izgleda svijet divljih životinja, ako razumijemo njihove potrebe, ako svakodnevno gledamo njihove slobodne živote na ekranima koje nosimo u džepu, onda je teško da išta više možemo da pravdamo neznanjem. Kao i obično kada je čovjek u igri, mjesto susreta poznate i nepoznate vrste postaje mjesto ispoljavanja moći. Tačno je da su savremeni zoo-vrtovi daleko od nekadašnjih kaveza i cirkuskih atrakcija, da učestvuju u programima zaštite ugroženih vrsta i da za mnoge životinje rođene u zatočeništvu, predstavljaju jedini mogući svijet. Ali je isto tako tačno da nijedna simulacija prirode ne može da zamijeni samu prirodu, niti da ukloni osnovnu činjenicu – da je sloboda životinja u zoološkim vrtovima svedena na mjeru koju je odredio čovjek. Upravo zato, zoo-vrt danas najviše liči na kompromis. A kompromisi, naročito etički, uvijek ostavljaju trag nelagode.