Od crnih mercedesa do poklonjenog bicikla

2026-02-20 - 06:36

Ne namjeravam se baviti psihološkom i paradoksalnom pozadinom Jokovićevog lamenta za limuzinom. Mnogo je zanimljiviji, i nimalo površan, odnos politike i reprezentativnih automobila. U tom odnosu Joković, naravno, nije usamljen; on je tek epizodni junak jedne duže, gotovo antropološke priče o vlasti i njenim simbolima. Srpski pisac i scenarista Milovan Vitezović napisao je još sedamdesetih godina možda i prvi aforizam koji je precizno pogodio početak socijalističkog raslojavanja i odnarođivanja partijske vrhuške: „Na trgu Marksa i Engelsa sastanak crnih mercedesa.” U toj jednoj rečenici sadržana je cijela ironija epohe. Komunisti, ti deklarativno skromni zastupnici radništva i seljaštva, nijesu mogli odoljeti simbolu kapitalističkog luksuza, aristokratskom razbacivanju i raskoši: crnim mercedesima S-klase. Ideologija je ostajala u dogmatici smornih govora, a status se preseljavao na četiri točka. Osim konformističke dimenzije, eskorti mračnih i moćnih limuzina djelovali su na mase autoritativno i statusno: osnaživali su kult ličnosti i kult poretka. Tako je, čini se, i danas. A kult, kako je to primijetio sociolog religije Mirče Elijade, uvijek stanuje u dvoznačju između divljenja i straha. Znak na skupom automobilu u savremenom svijetu zamijenio je srednjovjekovne plemićke titule; amblem na haubi postao je heraldika novog doba. Francuski postmoderni filozofi govorili bi o razmjeni simbola, o erotskoj energiji moći, o spektaklu koji zamjenjuje stvarnost. Sve je znak, sve je scena. Zato je bila zanimljiva epizoda sa tek u politiku dospjelim profesorom Zdravkom Krivokapićem, koji je u gotovo građanskom maniru Dobrice Ćosića — taksijem došao u Parlament prvog radnog dana nakon epohalne pobjede na izborima 2020. godine. Taj prizor djelovao je kao obećanje skromnosti i diskontinuiteta. Međutim, nedugo potom i Zdravko će sjesti u mondenski i preskupi mercedes sa svom pratećom svitom. Iako se obavezao pred javnošću da će, kao premijer, prodati dva preskupa majbaha iz vremena Mila Đukanovića i Duška Markovića, fascinacija simbolima moći pokazala se jačom od početnih izliva skromnosti. Zar to nije pomalo šizofreno: sa kolikom se strašću, gotovo opsesivno, u našoj sirotinjskoj i predpristupnoj Crnoj Gori govori o jednom, u suštini, tehničkom i prevoznom sredstvu? Kao da je automobil sudbina; kao da je limuzina politička platforma, a ne komad 'željeza'. Za kraj, vas starije, poput mene, zamolio bih da prizovete sjećanje na Ranka Radovića, velikog gospodina i jednog od najpriznatijih svjetskih stručnjaka za arhitekturu. Radović je izabran za ministra urbanizma u Đukanovićevoj vladi januara 2003. godine. Bio je potpuno nesvakidašnji ministar: nekoliko dana po imenovanju zatražio je da mu se kao službeno vozilo dodijeli — bicikl. Ostavku je podnio već u septembru iste godine, a svoj službeni bicikl poklonio najboljem učeniku jedne podgoričke osnovne škole. Između crnih mercedesa i tog poklonjenog bicikla prostire se čitava moralna geografija naše politike. I sva razlika između vlasti kao spektakla, i vlasti kao služenja narodu.