Oda gastarbajterima: od pogonskog goriva za patriotizam do napuštenih kuća

2026-03-14 - 07:37

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a Gastarbajteri su, još iz vremena Jugoslavije, bili prozor u blještav svijet konzumerizma. Donosili su slatkiše, igračke i odjeću iz sistema u kojem je roba putovala slobodnije nego ljudi. Time su sebi nadomještavali što više nijesu tu, a drugima ispunjavali prazan prostor koji su za sobom ostavili. Sada, kada je „tranzicija“ dovela kapitalizam i do periferije, njihova uloga se gubi. Pod uslovom da imaš para, možeš da kupiš i Chicco i Lego, a niko ne mora da leti preko granice da bi donio Transformersa ili Barbiku. Kako više nijesu prozor u kapitalizam, gastosi sada samo bivaju pogonsko gorivo za patriotizam. Ništa nije milije političkim partijama od toga da uzmu pare od gastarbajtera. Lakše je pljačkati osobu koja idealizuje sve što je jednom s prezirom ostavila, i izgara da nekako doprinese zajednici koja joj fali, nego tražiti pare od nekoga ko vam je pred očima; pa ga u iste morate i pogledati. Gastarbajter je savršen donator: emotivan, nostalgičan, željan pripadanja i iskupljenja, gladan društvenog napretka, dovoljno daleko od blata da ga se ne gadi, a dovoljno investiran da je spreman da Western Unionom sipa pare. Zbog toga, gastarbajter plaća porez zemlji u kojoj živi, a zemlji iz koje je otišao plaća emotivni reket. Gastosi su uvijek bili ti koji su, kako je napisala Dubravka Ugrešić, poslušno jeli i inozemna i svoja, domovinska, govna. A domovina im ne dopušta da izađu iz okvira koji su im nametnuti. Iz stereotipnih slika dobro plaćenih, namučenih ljudi, koji drže zastavu rodne zemlje zakačenu na balkonu, dok uz kič-nacionalne hitove provode pauze za topli obrok po (zapadno)evropskim ili američkim firmama. Tvrdeći ostalima da ih „sunce tuđeg neba neće grijati kao ovo”. Jedino poimanje dijaspore koje nam se nudi je oličeno u sitnoburžoaskom shvatanju nacije i klase. Tako su gastosi predstavljeni kao hodajuće nacionalne zastave sa bar-kodom na čelu. Bar-kod treba samo skenirati da se obavi transakcija za pokrete i partije, a ako baš mora – može i za institucije ili pojedince. Sve dok se novac sliva u državu. Time dijaspora pere svoj prvobitni grijeh odlaska. Za njima ostaju samo uplatnice, donacije, kuće i vikendice kao emotivni harači. Kao da tako obećavaju sebi da će se tamo vratiti, a drugima demonstriraju da su, eto, ipak uspjeli u životu. Taj emotivni reket često ostavlja i vrlo konkretne tragove u prostoru, kako u Crnoj Gori, tako i u okolnim balkanskim državicama. Ko je išao do aerodroma u Tirani, zna da je put od albanske granice pa negdje do skretanja za Skadar – najveća oda gastarbajterima. Svugdje pored ceste su nadžidžane kuće, koje imaju po tri ili četiri sprata, veliki prilaz i garažu bez automobila... Nema ni svjetla, ni fasade. Po pravilu, ove kuće ostanu da zjape prazne. Stoje kao spomenici ekonomske tranzicije, mauzoleji politike koja je građane tretirala kao izvozni proizvod. Valjda je dijaspora negdje u međuvremenu, možda u nekom od provedenih odmora, shvatila da im tu više nije dom. Možda to ima veze sa razlozima zbog kojih su morali da odu, ili sa tim kako ih se sada tretira. Ubrzo nakon kupovine prve karte u jednom pravcu, svi će im reći da od sada imaju dvije kuće... Ali prema mom iskustvu, nemate više ni jednu. Jer nikad do kraja nijeste na jednom mjestu. Uvijek vam neki dio i sebe, i drugih, suštinski fali. Posijali ste fragmente identiteta gdje god da ste bili, i oni se više nikad ne mogu sklopiti u jednu cijelu osobu. Postali ste stranci, građani bez grada. Za svojih skoro 30 godina, to nikad nijesam shvatio dok i sam nijesam otišao. Kako rad na univerzitetu od „kapitala” nudi jedino znanje, čuo sam i vidio jedino, tu, drugu stranu priče. Za koju me šareni mitovi o dijaspori nijesu pripremili. Jer niko ne priča o praznim kutijama benzosa koji se gutaju čim se prođe Schengen, ni o vlažnim očima koje prate tragove aviona. Niko ne priča o praznim kućama pored puta koje ostaju kao spomenici nepomirljivoj želji da živiš u liminalnom prostoru između ovdje i tamo, onoga što jeste i onoga što je moglo biti. No, prava tragedija uvijek ostaje u domovini. Ona nije oličena ni u odlivu mozgova, ni u gubljenju radne snage. Nego u tome što ljudi u ovoj zemlji ne mogu da zamisle neko bolje sjutra i mnogo, mnogo prije nego što se odsele. Nažalost, balkanske periferije rijetko proizvode budućnost, a mnogo češće emigrante. Danas roba putuje svugdje. Samo ljudi sa periferije i dalje moraju da idu za njom. Učili su nas da najjači ostaju... A govorili da pametni treba da odu. (Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)