Opet o Novaku

2026-02-02 - 11:48

O Novaku Đokoviću jutros piše – i čitam to sa velikim zadovoljstvom – Figaro, ugledni francuski list. Naslov glasi: “Incroyable Djokovic” (Nevjerovatni Đoković). O Novaku Đokoviću sam skromno pisao dva puta. Jedan tekst našao se i u mojoj knjizi Sumrak faraona, pod naslovom Novak – junak našeg doba. Drugi tekst, tačno prije četiri godine, pisan je – priznajem – u stanju ogorčenosti, zbog mučnog i neljudskog odnosa australijskih vlasti prema velikom šampionu. Danas to lako pronalazim, jer je nekoliko medija tada prenijelo tekst, iako je izvorno bio napisan za moj Facebook profil, što samo govori da je ogorčenje bilo šireg dometa. I tada sam iznio utisak – koji i danas dijelim – da je dodatna motivacija za nečuveno maltretiranje, koje je nerijetko ličilo i na „lov na čovjeka“, proisticala i iz činjenice da je svjetski šampion dolazio sa Balkana, iz Srbije. Bila je to, donekle, linija jedne usmjeravane propagande modernog doba i njegovih metoda, gotovo obavezna za nove elite: pokazati se pravno principijelnim i jakim nad tada još anatemisanom Srbijom – pa i onda kada iz nje dolazi veliki šampion. Sve to danas dobija dodatno osvjetljenje u vremenu u kojem „jaki i principijelni“ stojički trpe nerijetke javne šamare novog američkog predsjednika, i to bez hrabrosti za makar elementarno dostojanstven odgovor. Ali ispoljavanje moći nad slabijim, a potom ponizno ćutanje pred jačim, nije nov fenomen – istorija nudi bezbroj primjera. Otišao sam malo dalje od teme. Australija danas i nije glavna tema, jer je povodom Novaka tu sve jasno. Prije nekoliko sati australijska publika priredila mu je ovacije, skandirajući njegovo ime tokom meča, pa i u trenutku kada se približavao postolju za drugo mjesto. Figaro i australijska publika – zapravo čitav normalan svijet – misle isto: dive se šampionskom atletu čudesne snage tijela i uma. Očigledno je da se svijet danas divi Đokoviću koji više nije najmlađi, a on na to uzvraća dostojanstveno i sa zahvalnošću. Ali Novak, čini mi se, pokazuje i jednu drugu veličinu, i ovdje se približavamo našem prostoru. Naime, Novak Đoković se nedavno javno obratio Milošu Raoniću povodom završetka njegove, takođe velike, karijere. Čestitajući Raoniću izvanredan profesionalni put, Đoković je poruku završio riječima: "Vidimo se u djedovini!“. Evo nas, dakle, poslije priče o zvjezdanim trenucima svjetske slave dvojice mladića – pravo u Crnoj Gori. Onaj pravoj. Nećemo forsirati priče o djedovini: Novakovoj iz katunsko-nikšićkog kraja ili o Raonićevim djedovima iz dva plemena – durmitorskog i crmničkog. Ovdje se radi o pojmu i o temeljima. Zaboravljenim – u suštinskom smislu. Sama riječ opstaje, ali u novom, nerijetko degradirajućem obliku. Mislim da sam riječ "djedovina“ posljednji put javno uočio u kontekstu potencijalno nove korupcionaške afere oko arapskog investiranja na ulcinjskoj plaži. U vrijeme kada se stvarao pojam djedovine kao temelja kuće, pa i one državne – Crna Gora je uspijevala da se spasi, preciznije: da se sačuva od drugih. Danas se, upravo zbog uzdrmanih temelja, postavlja pitanje: da li se Crna Gora, pred naletima raznih autodestrukcija, može spasiti od same sebe? Geni dvojice velikih šampiona daju nadu. Valjda nisu iščezli ni ovdje. Iako im to vjerovatno nije bio cilj, riječi o budućem rendez-vousu u djedovini dvojice svjetskih šampiona izazvale su osjećanje neke istorijske i duhovne kohezije ove zemlje – barem sam ih ja tako doživio. Upravo onoga čega danas u Crnoj Gori nema, pred naletima površnosti i, samim tim, potencijalne autodestrukcije. Prošlog ljeta, u avgustu, vidio sam Novaka Đokovića na Žabljaku, u restoranu „Oro“. Naravno, nisam prilazio, niie mi običaj – čovjek je bio na odmoru, sjedio je sa porodicom. Sa svog stola mogao sam uočiti atmosferu skromnosti i pristojnosti. O ogromnom radu i ozbiljnosti koji su vodili njegovom velikom uspjehu mogao sam znati i ranije. Iz svega sam, nekako, mogao zaključiti da je pojam crnogorske djedovine u njegovoj svijesti veoma jasan – pojam koji se nosi sa poštovanjem, učvršćen u vremenu svjetske slave.