Osam čudnih i istinitih činjenica o paucima

2026-02-20 - 10:16

Neki mužjaci pauka sami žele da budu pojedeni. Crne udovice poznate su po kanibalizmu svojih partnera, ali to se zapravo ne događa uvijek. Izuzetak je crvena udovica čiji mužjak se smješta u njenu vilicu i ako ga ispljune, on će se tamo vraćati sve dok ga ne pojede, pišu stručnjaci sa Smitsoniana. U priči koja je objavljena na njihovom sajtu, navedeno je još čudnih činjenica o paucima, kao na primjer to da oni mogu vidjeti ono što mi ne možemo. Određene vrste salticida (skakača) mogu vidjeti u spektrima, a pokazalo se da nekoliko njih može vidjeti i UVA i UVB svjetlost. – Neke tarantule su u stanju da izbace sitne iritantne dlačice, poznate kao urtikacijske dlačice, kako bi odvratile potencijalne grabežljivce, slično kao što dikobraz koristi svoje bodlje za odbranu. Iako su paukovi uglavnom samci, postoje neki koji formiraju zajednice gradeći velike zajedničke paučine. Kolonije mogu imati na hiljade jedinki i oni će raditi zajedno kako bi onesposobili plijen zarobljen u njihovim mrežama i dijele plijen koji su ulovili, navodi se u ovom tekstu. Mnogima je nepoznata činjenica da postoje i vrste koje se mnogo lako prilagođavaju da bi došle do plijena. Na primjer, pauk sa licem ogra plete mrežu između prednjih nogu, a zatim visi iznad mjesta kroz koja plijen vjerovatno prolazi. Koristeći svoju mrežu kao mrežu, hvata ga vrlo lako. Pauci bolas koriste dugu svilenu nit koja završava s lijepkom na kraju i time praktično pecaju moljce, slično kao ribari kada zabacuju svoju mrežu. I na kraju paukove mnogi zovu superherojima, jer u poređenju sa njihovom težinom mreža im je zapravo jača i tvrđa od čelika. Postoji, navodno, više od 100 vrsta paukova koji oponašaju mrave tako što su razvili sličan izgled, pa čak i slične feromone. Većina to čini kako bi izbjegla grabljivce, ali nekolicina to čini kako bi lakše ulovila mrave. Tokom 16. i 17. vijeka vjerovalo se da ugriz tarantula, koja je pronađena u italijanskoj regiji Taranto, može da bude smrtonosan, osim u slučaju da žrtva zapleše, pa je tako nastao lokalni ples poznat kao tarantela. Ove priče prikupio je Majkl Miler, inače čuvar životinja u Nacionalnom zoološkom vrtu Smitsonian, koji većinu vremena provodi brinući se o životinjama.