Osamljenost

2026-02-27 - 06:46

Kao što rekoh, internet, taj beskrajni okean informacija, u sadejstvu sa mobilnom telefonijom i društvenim mrežama, prvi put je u istoriji doveo čovjeka u situaciju da gotovo više nema praznog hoda. Svaki trenutak dokolice ispunjavamo zavisničkim pokretom prsta po ekranu, ulaskom u paralelni svijet koji ne zna za pauzu. Više ne čekamo. Više ne zastajemo. I ne činimo to samo u trenucima dosade već i onda kada bismo morali biti sabrani, prisutni, uronjeni u ono što radimo ili živimo. Tako polako gubimo sposobnost da budemo sami sa sobom, da samujemo kao tigar u šumi, kao Džef Kostelo u filmu Samuraj od Žan-Pjer Melvila. Šetamo pored Dvorca kralja Nikole, dok se jesen presijava u krošnjama, ali naš pogled ne dodiruje lišće — on klizi niz ekran. Obrisi brda Gorica ostaju u daljini, nijemi i dostojanstveni, dok iz naših ruku dopire piskavi zvuk notifikacija. Vjetar prolazi kroz stara dvorišta, ali mi slušamo algoritam. A upravo je dosada jedna od temeljnih čovjekovih egzistencijalija. Ona nas je, kroz vjekove, tjerala na misaone akrobacije, na izmišljanje, na sjećanje. Dosada je spomenar reminiscencija i trezor prošlosti. Rene Dekart, Artut Šopenhauer i Marsel Prust razumjeli su vrijednost tih sporih, praznih intervala u kojima svijest počinje da sluša samu sebe. Naš sociolog Ratko Božović u knjizi Tišina dokolice zapisao je da je dokolica prostor u kojem čovjek susreće vlastitu dubinu. Dosada je, paradoksalno, i prazna i plodna; ona je prvi susjed igre. A igra, kako bi rekao Hans-Georg Gadamer, ne pripada čovjeku — ona se igra njime kao svojom igračkom. Dokolica je kao veliki Tao iz kineske duhovne tradicije, kao tiha i nevidljiva sila koja nas oblikuje. U budističkom razumijevanju praznine, 'šunjata' nije ništavilo, već prostor, pauza između misli i događaja, prostor u kojem ništa nije konačno i čvrsto. Ta praznina je mogućnost. Ona je dah između dvije rečenice, svjetlost između dva treptaja. Ona je sumrak koji polako spušta sjenke niz fasade, a da niko ne primijeti trenutak kada je dan postao veče. U toj neprimjetnoj promjeni leži čitava poezija trajanja. Ako zauvijek nestanu praznina i dosada, nestaje i dubina našeg života. Nestaje prostor u kojem možemo stati, osjetiti, promisliti i stvoriti. Internet nam pruža beskrajne sadržaje, ali nijedan video, nijedna slika ili notifikacija ne može zamijeniti tišinu koja nas uči da budemo prisutni. I možda je jedini način da sačuvamo svoj unutrašnji svijet ako naučimo opet da zamišljeno gledamo u prazninu, da šetamo kroz jesenje krošnje i slušamo vjetar, bez ekrana, bez buke, samo sa nama samima.