Povratak Ivangradprevoza

2026-03-26 - 06:23

Sjeni njenih najboljih vozača u nekadašnjoj SFRJ, koji su stizali do najdaljih destinacija u svijetu, sada mogu da se ponovo smire nakon što su odnekuda brižno gledali kako se otuđuje i upropaštava sve što su oni decenijama stvarali. Time je okončana i dugogodišnja priča o Autobuskoj stanici u Beranama i propasti preduzeća “Simon vojaž” koja je zaokupljala pažnju javnosti zbog svoje kompleksnosti i višedimenzionalnosti iz koje se mogla posmatrati. Upravo zbog toga sam negdje na početku bio više nego iznenađen kada mi je jedan kolega iz Podgorice kazao kako previše forsiram tu, kako je rekao, lokalnu temu. Prepoznao sam u takvom stavu, rekao bih sindrom, kako neki, čak i urednici, namaju elementarnu geografsku predstavu o sjeveru Crne Gore, a kamoli šire poznavanje. Kako sam jednom od njih, kada je prošao prvi put “preko Crkvina” i konstatovao iznenadjeno “enee, pa ovo je dosta veliki grad”, mogao objasniti da je Ivangrad bio treći grad i po razvijenosti i po veličini u Crnoj Gori. Samo me blijedo gledao dok sam mu objašnjavao da je to grad koji je nekada imao deset hiljada radnika u privredi, odnosno industriji i takozvanim uslužnim djelatnostima. Turizam i ugostiteljstvo, sada “strateške grane”, tada su se tako nazivali. Ko bi uostalom poželio da bude konobar, kada je radnik nekadašnje fabrike kože “Polimka” imao veću platu od ljekara. Tako ni kolegi koji mi je prebacio kako forsiram lokalnu temu nisam mogao objasniti da Autobuska stanica u Beranama ne samo da nije lokalna, nego veoma društveno široka tema, da se može posmatrati sa više aspekata, uzmeđu ostalog i sa aspekta organivovanog kriminala. Iz tog diskursa čak ni Autobuske stanice u Gusinje i Plavu, od kojih ova druga više i ne postoji, a koje su pripadale “Ivangradprevozu”, nisu lokalne teme. Ako je neko pogriješio što je prodao stranom trgovinskom lancu hektar zemljišta na najatraktivnijoj lokaciji u Beranama za samo dva miliona eura, a jeste, odluka o kupovini nepokretne imovine nekadašnjeg “Ivangradprevoza”, “Jugoprevoza” i na kraju “Simon vojaža” - to je anulirala. Interes grada i gradjana prepoznat je onog trenutka kada su za odluku da Opština kupi Autobusku stanicu, glasali svi odbornici u lokalnom parlamentu, bez razlike. I vlast i opozicija. Nedavnim osnivanjem novog preduzeća doo “Autobuska stanica Berane” Opština je otklonila sve sumnje i polupriče kako će se taj posao prepustiti nekom drugom na upravljanje. Nije odluka donesena tek tako. Računica je jasna. Čak i lošem matematičaru kada sabere dva i dva nije teško izračunati da su autobuske stanice koke nosilje. Jednu takvu koku nosilju, najprometniju na sjeveru države, dvije decenije je, čak i loše upravljajući, iscijedio privatni preduzetnik. Igrom slučaja kao novinar sam prisustvovao licitaciji za prodaju ove firme koja je tada kupljena za male pare. Privatnicima su prodate i Autobuska stanice u Gusinju i Plavu. Ona u Gusinju, iako sada služi za odlaganje sijena, makar je sačuvana. Kupac u Plavu je tada rekao kako “želi da učini nešto dobro za svoj grad”, pa se “dobro” preokrenulo u rušenje autobuske stanice, na čijem mjestu su nikle zgrade. Sve je to dio kriminalne privatizacije nekadašnjeg “Ivangradprevoza” i, između ostalog, samo iz tok aspekta priča o “Simon vojažu” nije lokalna. Da ne govorimo iz ugla posljedica i refleksija. Kakos u, recimo, gašenjem “Simon vojaža” i krađom autobusa, ova dva grada, Gusinje i Plav, postala saobraćajna slijepa crijeva, čiji stanovnici i za najhitnije potrebe plaćaju taksi da se prebace do Berana ili dalje. Ostavimo sada po strani krivične prijave koje su podnijeli mnogi, od prevarenih radnika, do prevarenog stranog partnera u privatizaciji. Moram da priznam da ni ja nisam u početku vjerovao da će se storija o “Simon vojaža” ovako završiti. Priča o “Ivangradprevozu” je, jasno je svakom sa malo daljim pamćenjem, zapravo je priča o propasti grada. Može li povratak makar i nepokretne imovine ove kompanije u ruke države, odnosno Opštine, poslije 22 godine, biti nagovještaj početka oporavka Berana od tranzicione bolesti? Recidiva će, naravno, dugo biti, ali je utisak kako je već tunel ispod Bjelasice promijenio poziciju ovog sjevernog grada. Sa drugom dionicom autoputa, do Andrijevice, situacija bi se mogla dodatno pozitiovno preokrenuti, a sa nastavkom treće dionice stvaraju se uslovi za potpuni obrt. Berane ima šansu da bude ponovo centar sjevera. Ne može se vratiti sve što je pokradeno i uništeno, ali nije zabranjeno voljeti svoj grad i vjerovati kako u njemu može kvalitetnije da se živi ako svi nesebično u tome učestvuju. Nije zabranjeno ni sanjati povratak “Ivangradprevoza”. Prvi korak je napravljen. Imovina koju su prevaranti svojevremeno oteli, vraćena je narodu.