Rat nije brat

2026-03-15 - 07:57

Rat kao normalan instrument politike? Lijepa je to filozofija ako ne morate misliti da bi benzin mogao postati luksuz. Lijepa je to filozofija ako ne živite u državi kojoj budžet pune turisti a turisti kada je rat čuče u skloništima i rovovima. Rat može biti dobra prilika ali rat treba preživjeti. Izgledi i nijesu neki. Ljudi rat vole gledati izdaleka. U bioskopu. Na televiziji. Ilijada, Odiseja, Sutjeska, Neretva, Troja. Goli i mrtvi. Puno je velikih, herojskih ali i mračnih priča o ratu koje posmatramo iz bezbjedne fotelje. Rat na ekranu je avantura. Rat pod prozorom je kasapnica. Rat je krvav. Rat je prljav. Rat je glad. Ratni „stručnjaci“, neplivači i dustabanlije koji nikada nijesu omirisali barut. Kratkovidi internet ratnici. Svi koje opcija nesagledive patnje miliona ne zabrinjavaju potencijalno su veća opasnost od one kakva je u vrijeme Vajmarske republike rođena u Njemačkoj. To su ljudi siti i besposleni. Argumenti moraju biti jači od uvrede. Ipak, vrijedi zapisati - tamo gdje je ljudska patnja apstrakcija počinje nacionalsocijalizam. Stadionska groznica Rat se danas prati kao fudbalska utakmica. Ukrajina ima svoje navijače. Rusija ima svoje navijače. Izrael ima svoje navijače. Palestina ima svoje navijače. Iran ima navijače. Navijače imaju i SAD. Čak i magloviti geopolitički projekti imaju navijače. Recimo BRIKS. Ljudi koji će umrijeti sa 16 eura i 41 cent na bankovnom računu satima van mogu držati predavanja o dedolarizaciji tržišta nafte. Svijet se pretvorio u stadion. Milioni usijanih glava razrađuju ratne strategije. Milioni ljudi koji ne poznaju elementarna pravila algebre i geometrije imaju spremne analize i geopolitičke prognoze. Ljudi emocionalno investiraju u pobjedu „svoje strane“. Vrijedi podsjetiti kako rat izgleda. U Drugom svjetskom ratu Crna Gora je izgubila 10 odsto stanovništva. 37.000 ljudi. To su sela bez muškaraca i sela sa ženama u vječitoj crnini. Kuće bez sinova. Majke bez djece. Zvanična statistika govori da je 32 odsto stanovništva bilo žrtava okupacionog terora. To je 112 hiljada ljudi. Svaki četvrti stanovnik ostao je bez krova nad glavom. Srušena je 321 škola. To je bio rat vođen puškom i topom. Zamislite nuklearni rat na evropskom kontinentu i teritoriji SAD. Pleme, strah i glad Zavisnu od globalnog lanca snabdijevanja hranom, Crnu Goru bi pustošila glad. Bez snabdijevanja energijom i vodom sav naš svijet survao bi se u praistorijski pakao. Sedam dana. Toliko treba. Za sedam dana stvarnost su pleme, strah i glad. Živjeli bi s paležom i grabežom. Sve što smo preživeli i doživjeli, sve što je ovdje nagurano u ram tranzicijskog društvenog kolapsa, sve bi to u odnosu na naše novo ratno iskustvo, bilo rajski vrt. Pedantni analitičari davno su sračunali da bi, nakon što nuklearne sile razmijene udare na velike gradove, vojne baze, aerodrome, nuklearne silose i industrijske centre, ostalo dovoljno “džebane” da na svaku preživelu familiju u Sjevernoj Americi, Evropi i Rusiji mogu bacati po jednu taktičku nuklarnu bombu. Poslije dolazi nuklearna zima. Pejzaži ledenoga doba. To je rat a ne šansa o kojoj bulazne internet stratezi. Ratne trube u rukama su muškaraca koji nikada nijesu prenoćili van svog stana ili hotela. Rat prizivaju ljudi u čije kolektivno pamćenje nije utisnuto iskustvo studeni i zbjega. Nijesu bili bosi, goli i gladni na poljani. Ratnim bi se bubnjevima odazvali deklasirani slojevi društva. Iz društvenog taloga hranio se nacionalsocijalizam. Iz te pljeve glavu pomalja novo zlo. Danas je 15. mart. U Rimu to je bio dan Martovskih ida. Na taj dan ubijen je Julije Cezar. Prorok ga je upozorio : Čuvaj se Martovskih ida. Cezar nije vjerovao. Uz njegovu se nevjericu Martovske ide vezuju kao simbol propasti koja će doći ako čovjek ne bude vjerovao da je moguća. Savremeni svijet pošao je korak dalje. Počeli smo navijati za rat! Kocka je bačena.