Ratovi se ne mogu uključivati i isključivati iz hira: Zašto su skoro sve Trampove opcije loše?

2026-03-25 - 06:23

Nakon dana tokom kojeg je njegova retorika oscilirala, Tramp je najprije signalizirao prvo moguće smirivanje sukoba u ponedjeljak, kada je spomenuo 15 tačaka dogovora u, kako je rekao, produktivnim pregovorima sa Iranom. Teheran je, međutim, naveo da nije bilo nikakvog dijaloga. Najoptimističnije tumačenje najnovijih dešavanja jeste da su i SAD i Iran došli do tačke u kojoj bi troškovi daljeg zaoštravanja bili toliko strašni da obje strane moraju da pronađu izlaz. Takvi „trenuci spoznaje“ mogu započeti okončanje ratova. Tramp je doveo neprijatelje do ivice prijetnjama da će bombardovati iranska energetska postrojenja ako Teheran ne otvori Ormuski moreuz, usko grlo za izvoz nafte. Iran je zaprijetio odmazdom i uništavanjem ključne infrastrukture u državama Persijskog zaliva koje su saveznici SAD. Takav sukob mogao bi da izazove globalnu recesiju i pogorša teške humanitarne uslove upravo za iranske civile kojima je Tramp obećao pomoć. Ipak, postoji mnogo razloga za skepticizam da je proboj blizu. Dani haotične i kontradiktorne retorike Trampa i nesposobnost administracije da ponudi dosljedno obrazloženje za rat ili plan izlaska znače da svaka pojedinačna izjava SAD-a nema veliki kredibilitet. Predsjednikova navika da bombarduje čak i tokom sopstvenih rokova u vezi sa Iranom znači da niko ne bi bio iznenađen ako prekrši sopstveni petodnevni moratorijum na napade na iranska energetska postrojenja. Neki cinici takođe primjećuju da predsjednikova pauza traje tokom radne nedjelje na globalnim tržištima. Pošto su terminski ugovori na akcije padali, a cijene nafte rasle tokom vikenda, da li je Tramp zapravo samo pokušao da obezbijedi stabilnost tržišta? Ne bi bio prvi put da zvanične izjave djeluju kao pokušaj smirivanja volatilnosti. I to je ponovo uspjelo: Dow, S&P 500 i Nasdaq su u ponedjeljak porasli za više od 1 odsto, dok je Brent nafta, globalna referentna cijena, pala za 11 odsto. Vozači u SAD se nadaju da će doći do olakšanja na pumpama za gorivo. Zašto Tramp mora da smanji tenzije Tramp možda želi da kupi vrijeme iz još jednog razloga: američke snage koje bi mu mogle biti opcija da izvrši invaziju na ostrvo Harg – epicentar iranske naftne industrije i ključni ekonomski centar – ili da zauzme ostrva i obalne oblasti u Ormuskom moreuzu još uvijek nisu u potpunosti raspoređene. Jedna američka marinska ekspediciona jedinica koja je isplovila iz Japana mogla bi uskoro da stigne u region. Međutim, druga je tek prošle nedjelje krenula sa zapadne obale SAD. Takođe treba imati na umu da Tramp voli hiperbolu. Iskustvo pokazuje da njegovo preuveličavanje diplomatskog napretka i tvrdnje da Iran „očajnički” želi dogovor mogu biti pretjerivanja – iako je namjerna obmana ponekad alat koji državnici koriste kako bi stvorili prostor za proboje. Predsjednikove nagle promjene raspoloženja, kada je jednog dana govorio o „okončanju” rata, a sljedećeg o njegovoj eskalaciji, nisu u skladu sa tradicijom stabilnog vođenja rata. Ali one su tipične za Trampa. Do ponedjeljka je sve izgledalo kao taktika kojom želi da prikaže kako su njegove čvrste metode dovele do diplomatskog napretka. Ova nepredvidivost i sklonost da ublažava krize koje sam stvara poznata je iz Trampovog ličnog života, poslovne i političke karijere, kao i iz njegovih brojnih sukoba sa pravosudnim sistemom. Svaki dan često izgleda kao pokušaj da ostane „na nogama“ do kraja dana. Ovim pristupom Tramp odlaže suočavanje sa posljedicama i stalno odlaže najgore ishode svojih poteza. Ipak, postoji zabrinjavajuća mogućnost da će se Trampov nepredvidivi način rada naći na testu izvan svojih granica u Persijskom zalivu. Kako sukob ulazi u četvrtu nedjelju, pokazalo se i da Iran ima određenu moć nakon što je efektivno zatvorio Ormuski moreuz i time uzeo globalnu ekonomiju i političke nade republikanaca u novembru – kao taoca. Logika sugeriše da režim, koji je već bio izrazito radikalan prije rata, teško da će biti otvoreniji za Trampove zahtjeve nakon ubistva svog vrhovnog vođe i pretrpljenog udara američkih i izraelskih projektila i aviona. Čak i ako do pregovora dođe – Pakistan je ponudio da ih organizuje – nije jasno ko bi u ime Irana pregovarao. Režim koji ima decentralizovanu vlast i izgubio je ključne ličnosti može imati poteškoća u donošenju kolektivnih odluka. A ako, kako neki stručnjaci smatraju, sada u potpunosti kontrolu drži Islamska revolucionarna garda, ona bi mogla biti još tvrđa i manje sklona kompromisu nego ranije. Štaviše, u prošlosti je Vašington pregovarao sa relativno umjerenim iranskim zvaničnicima, samo da bi se pokazalo da su radikalnije snage protiv kompromisa. Takođe ne bi bilo iznenađenje ako iransko rukovodstvo tumači predsjednikove nagle preokrete, kontradiktorne izjave i emotivne objave na društvenim mrežama kao znak da njihova strategija nanošenja ekonomskih posljedica Trampu zapravo funkcioniše. Zašto su skoro sve Trampove opcije loše Niko ne može znati šta slijedi u Iranu. Ali za sada nema jasnih javnih znakova raspada sistema. Međutim, ako gruba sila već nije dovela Iran do kolapsa, Tramp još nije objasnio zašto bi Teheran odustao od svog ključnog aduta – kontrole nad Ormuskim moreuzom – bez značajnih ustupaka SAD. Ipak, lako je razumjeti zašto predsjednika može privući ideja pregovora. Potreban mu je izlaz iz krize jer su mnogi njegovi potencijalni potezi nepovoljni. Mogao bi da eskalira rat u sadašnjem obliku – koncentrisanjem američkih udara na iranske ciljeve oko moreuza – ali nema garancije da bi to dovoljno oslabilo Teheran da bi prolaz brodova bio bezbjedan. Mogao bi da odluči da pošalje kopnene trupe. Ali to bi značilo prelazak političke granice i podsjećalo bi na „vječite ratove“ protiv kojih je Tramp ranije nastupao. Opcija povlačenja („TACO“ – i proglašenje pobjede bez obzira na stvarni ishod) djeluje primamljivo. Ali povlačenje bi ostavilo američke saveznike u Persijskom zalivu, koji su se protivili ratu, izložene bijesnom i osnaženom Iranu. Okončanje rata bez obezbjeđivanja iranskih zaliha visoko obogaćenog uranijuma moglo bi omogućiti Iranu da jednog dana brzo razvije nuklearno oružje, i potkopalo bi Trampov najdosljedniji razlog za rat. Predsjednici se često suočavaju sa krizama bez dobrih opcija, ali malo njih se nađe u situaciji tako teškoj kao što je ova u Iranu koju je Tramp sam stvorio.