Reditelj Aleksandar Radivojević: Horor živimo, satirom mu se podsmijevamo

2026-03-19 - 06:32

Jedan od najprovokativnijih autora u regionu, najpoznatiji kao scenarista „Srpskog filma”, „Čarlstona za Ognjenku“ i TV serije „Crna svadba“, debitantskim filmom „Karmadona“ odmah je privukao pažnju domaće, ali i međunarodne filmske kritike. Provokativno posmatranje stvarnosti kroz svojstvenu žanrovsku energiju nagradili su i međunarodni žiriji. Osvojio je nekoliko značajnih priznanja – za najbolji film i scenario na Dark Nights Film Festu u Sidneju, nagradu za najbolji scenario na Brooklyn Horror Film Festivalu u Njujorku, kao i nagrade za najbolji nezavisni dugometražni film i najboljeg direktora fotografije na južnoafričkom Horror Festu. U septembru 2025. imao je svjetsku premijeru na Toronto Film Festivalu, a prikazan je na festivalima u Finskoj, Portugalu, Poljskoj, Španiji, Francuskoj, Škotskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji i Južnoj Africi. Od danas počinje i prikazivanje u Crnoj Gori, a u filmu producentske kuće "Digimedia" uloge su povjerene Jeleni Đokić, Milutinu Mimi Karadžiću, Milici Stefanović, Milošu Timotijeviću, Milošu Loliću, Petru Strugaru, Branislavu Jevtiću, Jovu Maksiću i Sergeju Trifunovići koji daje glas. Karmadona“ je spoj horora, satire i akcije. Zašto ste odlučili da baš kroz ove žanrove govorite o savremenom društvu? Horor živimo, satirom mu se podsmijevamo, a akcija je pozitivni, proaktivni način da se hororu suprotstavimo. Regionalna kinematografija uglavnom ignoriše horor savremenog društva, ili na njega odgovara letargijom i patetikom umjesto satirom i akcijom. Zato je "Karmadona" drugačija. Da li ste kroz film željeli da prikažete koliko je pojedinac danas ranjiv pred nevidljivim silama koje utiču na njegove odluke? Pojedinac je danas potpuno nebitan i prepušten sam sebi u društvenom-korporativno-kapitalističkom kontekstu svog postojanja. Institucije koje bi trebalo da mu pomognu su korumpirane iznutra i vođene su najnižim porivima njegove maksimalne eksploatacije. Ali, na tu vrstu kafkijanskog ropstva smo se već navikli, a većina je u njemu naučila i da uživa. U filmu je važan motiv tehnologije i glas koji dolazi iz telefona. Da li je to metafora savremenog društva i načina na koji komuniciramo? To nije metafora, to je fakat. Tehnologija je trenutno najuspješniji metod naše eksploatacije. Ali ona je neizbježna, i svi smo njeni taoci. Takođe, ona je dosta zgodna kao hičkokovski žanrovski mehanizam manipulacije junakom. Nekada ona može da se upotrijebi i kao platforma za plasiranje istine. "Karmadona" se bavi jednim tako rijetkim slučajem. Danas smo „anestezirani“ društvenim mrežama i sadržajima koji nas uvjeravaju da smo okruženi istomišljenicima. Koliko je ta iluzija, po vašem mišljenju, opasna za društvo? Opasna je zato što nam pruža iluziju da je sa društvom sve u redu, i da će pravda (ili ono što svako od nas smatra pravdom) ipak pobijediti, kao i da postoji konsenzus oko toga šta je dobro, a šta loše. S druge strane, ako algoritam utvrdi da smo nezadovoljni, onda dalje pothranjuje naše nezadovoljstvo i pruža vrlo opasne načine da nas nekako zadovolji, ukazujući na uglavnom pogrešne razloge naših neprijatnosti. Da li je "Karmadona" na neki način vaš pokušaj da publiku izvede iz tog kako ste rekli jednom prilikom „mjehura“ komfora u kojem živimo? "Karmadona" je samo povod za razmišljanje o našoj situaciji. Fantazija o tome šta bi se desilo kada bismo pokušali da izađemo iz vlastite zone komfora i otvoreno dali do znanja pojedincima oko nas šta nam to kod njih smeta. Za neke bi to značilo utopijsko oslobađanje, a za druge distopijski užas. Pa šta na kraju prevagne... Koliko je bilo izazovno snimiti ovakav žanrovski film u regionalnoj kinematografiji koja rijetko ulazi u horor ili triler? Uvijek je izazovno, s obzirom da se ovde žanr oduvijek smatrao nižim oblikom filmskog izražavanja. Taj snobizam navodno potiče od činjenice da se autori uglavnom ne usuđuju da ulaze u žanrovske zahvate, jer onda ne bi bili dovoljno ozbiljno shvaćeni – ali zapravo taj povod skriva njihov strah da bi bavljenje žanrom razotkrilo njihovo suštinsko nepoznavanje filmskog zanata. Žanr nije protiv autorstva – naprotiv, on samo omogućava da se lične preokupacije izraze na manje sebičan i patetičan način. Kako je publika na festivalima reagovala na film u poređenju sa publikom na Balkanu? Svaka sredina reaguje na druge stvari – zapadni svijet se breca na političku eksplicitnost i nekorektnost, a podržava žanrovske aspekte, dok se domaća publika plaši nasilnih scena na koje u našem filmskom domenu nije dovoljno naviknuta. Generalno, reakcije su jako dobre. Nadam se da će "Karmadona" pronaći svoju publiku kod nas, jer je ovo film proizašao iz balkanske sredine i bavi se opštim fenomenima iz naše ekskluzivne vizure. Humor je tipično naš, i satira gađa u mete koje se nas najviše tiču. Za kratko vrijeme prikazivanja film "Karmadona" je na festivalima već osvojio nekoliko nagrada. Koliko vam je to značajno i je li to znak da ste se bavili globalnim temama toksične stvarnosti - potisnutih neprijateljstva, animoziteta, ranjivosti pojedinca koji je spreman na sve da se zaštiti, mržnje kojoj svjedočimo gotovo svaki dan na svakom kutu planete? Ovo je vrlo aktuelan film i drago mi je da je tako i shvaćen. Crna komedija omogućava dobru sprdnju sa našom kolektivnom mržnjom, a satira preispituje njene motive. Horor je tu kada mržnja iz teorije pređe u praksu. Serija "Crna svadba", čiji ste autor, izazvala je snažne reakcije publike, a sličnu atmosferu prepoznajemo i u ovom filmu. Koliko vam je važno da kroz takve elemente uzdrmate i "probudite" publiku?“ Popularni sadržaji su sjajna platforma za plasiranje društvene kritike, zato je žanr toliko bitan. U slučaju "Crne svadbe", recimo, publika se sprema da gleda seriju o vlaškoj magiji i kletvama koje na vas možda baca komšija, a onda vas ispod toga sačekaju aktuelne teme o našoj manipulaciji od strane raznih centara moći. Ono što gledalac potiskuje kada se izlaže navodno “eskapističkim” sadržajima, vraća se i pogađa ga sa najneočekivanijeg mjesta. Publika vas dugo poznaje kao scenaristu, a sada ste i reditelj. Šta vam je donijela ta promjena? Mogućnost da sam izrazim svoje ideje, bez filtera, posrednika i ograničenja. Kompletno autorstvo, kojem sam uvijek težio, jer imam vrlo jasnu viziju kako bi trebalo da se tretira materijal koji sam proizvodim. Da li smatrate da balkanska kinematografija danas ima više slobode nego prije deset ili dvadeset godina? Mogućnost autorske slobode je uvijek prisutna, samo nije svako raspoložen da je koristi. Slobodno izražavanje uvijek povlači za sobom posljedice po autora, uglavnom negativne. Zato se generalno smatra pametnijim ne uzburkavati duhove preeksplicitnim izlaganjem ličnih stavova, već se svi drže zone komfora opšte prihvaćenih vrijednosti. Autocenzura je moćnija od cenzure. Kako danas vidite položaj filmskih stvaralaca na Balkanu – da li postoji dovoljno prostora za autorsku slobodu ili su produkcijski i finansijski uslovi i dalje najveće ograničenje? Sloboda je stvar autorske odluke, kao što sam već rekao. Finansijski uslovi su jako ograničeni – filmski autori su ovdje oduvijek zavisili od državne milostinje raznih komisija i komiteta, koja i ako dođe, nije dovoljna da se film sklopi i završi. Ako se film unaprijed smatra isključivo opštim dobrom i državnim vlasništvom, on suštinski ne može biti sasvim “slobodan”. Jedina alternativa je privatno finansiranje, za koje se nadam da će procvjetati u budućnosti. Koje teme ili žanrove biste još željeli da istražite u budućnosti? Mene privlače neobične kombinacije žanrova, tako da već istražujem niz različitih, ali komplementarnih stilova. Miks satire, horora i trilera je nešto što najviše odgovara mom senzibilitetu, ali bih u budućnosti volio dublje da zakoračim u savremeni film noir i psihodeličnu naučnu fantastiku.