Rovčanin Dragović za RTCG: Biomarkeri za rano otkrivanje Alchajmerove bolesti

2026-02-11 - 06:49

Dr Isidora Rovčanin Dragović je odbranila doktorsku disertaciju na Univerzitetu Crne Gore. Njeno istraživanje fokusirano je na rano otkrivanje Alchajmerove bolesti putem biomarkera u krvi, što predstavlja značajan doprinos kako nauci, tako i javnom zdravlju. Isidora nam priča o izazovima sa kojima se suočavaju žene u nauci, savjetima za mlade djevojke koje razmišljaju o karijeri u nauci, kao i značaju svog istraživanja za ranu dijagnostiku Alchajmerove bolesti. Kako je biti žena naučnica u Crnoj Gori? Biti žena naučnica u Crnoj Gori jeste izazovno i zahtijeva vanredne napore upravo zbog te činjenice. Prije svega, nije lako biti naučnik u Crnoj Gori, naročito u oblasti biomedicinskih nauka. Iako svjedočim pomjeranju granica u posljednjih 10-15 godina u tom smislu - prepoznaju se problemi, otvaraju se mogućnosti i nude rješenja, proces realizacije je spor i iscpljujuć. Prije svega jer nije bilo solidnih temelja, već u 21. Vijeku mi gradimo ispočetka, a resursi za biomedicinska istraživanja podrazumijevaju često skupu infrastrukturu kao i obuku kadra. Sa druge strane i kadar je u manjku, a na svim nivoima naučne hijerarhije. Mladi ljudi nijesu dovoljno zainteresovani za put na kome se rezultati predugo čekaju, stoga biraju neki drugi, najčešće struku ili odlaze u inostranstvo. Ne samo zbog prirode naučnog angažmana koji jeste mukotrpan i spor, već zbog dodatno komplikovane birokratije, manjka ponude ili pak neočekivane selekcije kadra u kojoj nije izvrsnost ta koja uvijek nađe svoj put. A biti žena naučnica u Crnoj Gori nosi dodatne izazove – svakako ne zbog rodne neravnopravnosti per se, već bih rekla, zbog manjka zrelosti sistema institucija koje nijesu prepoznale ili se prosto nijesu bavile pitanjima jednakih šansi za žene u kontekstu njihove drugačije i značajno zahtjevnije biološke uloge. Vi ste u Vašoj doktorskoj disertaciji istraživali Alchajmerovu bolest sa ciljem ranog otkrivanja bolesti putem biomarkera u krvi. Šta ste tačno otkrili svojim istraživanjem? Koliko dugo ste radili na njemu? U okviru ovog multidisciplinarnog istraživanja, na kojem sam kao doktorand sa timom na Medicinskom fakultetu Crne Gore radila 4 - 5godina – ukupno, od ideje do realizacije, povezali smo dvije naizgled različite bolesti – Alchajmerovu bolest (AB) i kolorektalni karcinom (CAC), kroz zajednički molekularni jezik – mikroRNK molekule (miRNK ili miR). To su mali nekodirajući genetski fragmenti, koji imaju moć da utiču na kodirajući dio genoma. Upravo ovako inovativan dizajn uz temeljno sagledavanje istraživačkog procesa, donosi nam nova saznanja o molekularnim mehanizmima AB, kao i mogućnost da se kroz jednostavnu analizu krvi identifikuju pojedinci koji su u riziku da manifestuju bolest. Ukupno, istraživanjem su identifikovana tri potencijalna biomarkera AB: miR-146a, miR-155 i miR-101. Konkretno, kod zdravih ispitanika koji su negirali kognitivne smetnje, objektivnim testovima smo otkrili da imaju blago kognitivno oštećenje. Kako ono nije imalo jasno medicinsko objašnjenje, uključeni su u molekularno-biološko istraživanje i dalje kod ovih ispitanika nalazimo povećanu ekspresiju miRNK-146a i -155, za koje je nedvosmisleno dokazano veza sa ranom inflamacijom u AB. To je upućivalo da bi upravo AB mogla biti u osnovi slučajno otkrivenog kognitivnog deficita kod pojedinaca koji su se osjećali fizički i mentalno zdravim.Specifičnom statističkom analizom je potvrđen značajan dijagnostički potencijal ovih molekula, te zaključeno da bi miR-146a i -155 mogle služiti u detekciji bolesti u ranoj fazi. U daljem toku, komparacija i analiza molekularno biološkog statusa već dijagostikovanih pacijenata potvrđuje da bi miR-146a i -155 mogle služiti kao visoko senzitivan i specifičan test za rano otkrivanje pojedinaca koji su u riziku da manifestuju AB. Za ovaj rad sam sa svojim mentorima i saradnicima dobila i nagradu na svjetskoj neurološkoj konferenciji, CONy 2022. Dodatnu vrijednost radu daje i činjenica da se ekspresija ovih molekula može određivati neinvazivno – iz krvne plazme, što otvara prostor za široku kliničku primjenu. Osim toga, ponuđeno je jedno od rijetkih mogućih molekularnih objašnjenja zašto osobe sa AB imaju manji rizik od razvoja karcinoma. Istraživanjem smo pokazali da određeni broj pojedinaca sa kognitivnim deficitom u crnogorskoj populaciji nije prepoznat I ukazali na potrebu rutinske primjene neuropsiholoških skrining testova kod starije populacije u Crnoj Gori, te da bi zajedno sa navedenim molekularnim markerima, mogli postati rutinska sredstva za skrining opšte populacije u kontekstu AB. Kako Vaše otkriće može pomoći ljudima u ranom prepoznavanju Alchajmerove bolesti? Kjučni problem u Alchajemrovoj bolesti je u tome što ona napreduje tiho i sporo. Kada postane vidljiva kroz gubitak pamćenja i kognitivnih funkcija – često je već kasno. Zapravo, AB je kontinuum koji traje decenijama, od asimptomatske faze do demencije. Kod oko 30% ljudi, bolest postoji na neuropatološkom nivou i prije nego što se bilo šta primijeti. Nedostatak efikasnih i pristupačnih metoda za rano otkrivanje bolesti jedan je od ključnih razloga što mnogi slučajevi ostaju nedijagnostikovani ili pogrešno klasifikovani. Klinički testovi imaju ograničenja, a trenutno dostupni biomarkeri se dobijaju invazivnim procedurama poput lumbalne punkcije ili uz pomoć skupih i rijetko dostupnih metoda poput PET skeniranja. Paradoksalno, od 2021. postoji terapija (dostupna i u Evropi od novembra 2024.), za koju se smatra da će modifikovati tok bolesti, ali njena primjena zavisi od pravovremene i biološki jasno definisane dijagnoze – što nije široko dostupno. Dakle, zbog svega navedenog, jedan od najvećih aktuelnih izazova neuronauka i neurologije je razvoj biomarkera kojima bi se dijagnoza AB mogla postaviti u pretkliničkoj fazi, ali jednostavno i neinvazivno, idealno iz uzorka krvi. Kako je prethodno navedeno, otkriće da su miRNK-146a i -155 potencijalni biomarkeri bolesti u fazi kada ona još uvijek nije klinički manifestovana, kao i činjennica da se nivo njihove ekspresije može odrediti neinvazivno, iz krvi, predstavlja, za sada mogućnost da se bolest otkrije jednostavno i na vrijeme, te da se pravovremeno primijeni i terapija koja modifikuje tok bolesti. Put do primjene potencijalnih biomarkera koje smo identifikovali je dug i zahtijeva dodatna istraživanja u većem uzorku populacije, ali smo na dosadašnje rezultate veoma ponosni. Ukazali smo i na potrebu rutinske primjene neuropsiholoških skrining testova kod starije populacije u Crnoj Gori, kao da bi zajedno sa navedenim molekularnim markerima, mogli postati rutinska sredstva za skrining opšte populacije u kontekstu AB. Koji dio istraživanja Vam je bio najizazovniji? Iako su izazovi bili višestruki i u svim fazama realizacje doktorskog istraživanja, možda je najizazovniji bio period regrutacije ispitanika za istraživanje, koji se dešavao u vrijeme pandemije COVID-19 i istovremeno u periodu moje druge trudnoće i djelimično roditeljskog odsustva. Na testu nijesu bili samo ljubav prema istraživanju, intelektualni doprinos i istrajnost, već i hrabrost da se izložite rizicima i u radu sa pacijentima i u laboratoriji sa hemikalijama. Konačno, tu je i spoznaja da nemate pravo da usporite onda kada treba da imate to pravo i da možete izgubiti šansu, ne zbog toga što niste na nivou zadatka već samo zbog toga što ne odustajete od svojih drugih uloga žene. Koje najveće izazove ste kao žena naučnica do sada iskusili u svojoj karijeri i kako ste ih prevazišli? Djelimično sam odgovorila prethodno, ali bih se u kontekstu ovog pitanja kratko osvrnula i na jednu situaciju jer može biti slika, poruka i pouka danas. Naime, tokom ranijeg angažmana na Medicinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, a u vrijeme roditeljskog odsustva sa drugim djetetom, neočekivano, nenajavljeno i bez jasne informacije u ugovoru o radu, isti je istekao. Obaviještena sam da je on trajao i u vrijeme roditeljskih odsustava. Naišla sam na razumijevanje čelnika UCG i to je prevaziđeno, ali sam se suočila zaista sa jednom ozbiljnom situacijom potencijalnog gubitka angažmana, prekida dotadašnjeg naučnog rada u koji sam prethodno uložila mnogo truda i kome sam dala značajan doprinos, isključivo zbog onoga što je biološka uloga žene, koja je istovremeno bila naučno i akademski angažovana. Šta bi, po Vašem mišljenju država ili institucije mogle bolje da urade kako bi podržale žene i djevojke u nauci? Iako živimo u prilično savremenom ambijentu, kako sam prethodno istakla, smatram da zbog zahtjevnije biološke odnosno roditeljske uloge u Crnoj Gori ima prostora da se poradi na izjednačavanju šansi za muškarce i žene u nauci. Ono što bih ovom prilikom konkretizovala je, na primjer, potreba da se na nivou Ministarstva nauke razmotri da konkursi/ugovori za projekte za doktorska i postdoktorska istraživanja predviđaju mogućnost pauziranja zbog roditeljskog odsustva. Veoma nam je potrebno da se nađu pravna rješenja koja bi ženama omogućila da bez pritiska i selekcije istraju u svim svojim ulogama kojima višestruko obogaćuju društvo. Zapravo je potrebno i promovisati njihovu važnost i ljepotu, podržati ih. Takođe, akademski angažman mladih žena na Univerzitetu Crne Gore bi trebalo bolje da se uredi. Ugovori o radu na određeno vrijeme (koje imaju svi zaposleni osim redovnih profesora) ne prepoznaju pravo na roditeljsko odsustvo i vjerujem da bi mogao da se nađe način da ono postane zagarantovano i utemeljeno u Statutu Univerziteta Crne Gore. Koji savjet biste uputili mladim djevojkama koje razmišljaju o karijeri u nauci? Uopšte, bavljenje naukom je dug i spor put na kome ne smijete očekivati brze rezultate. Mora se biti strpljivo i zaljubljeno u nauku. Morate uživati u procesu stalnog davanja i traženja odgovora – tako ćete na kraju i znati da je to Vaš put a ne neki posao koji treba završiti. A potom, ako ste žena u nauci, morate biti spremna na dodatne izazove o kojima sam prethodno govorila. Moj savjet bi bio da se ti izazovi ne percipiraju kao prepreke i oni to i neće biti ako imate jaku volju– kako je lijepo rekao Ivo Andrić: Veliki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Osim toga, neka naša dužnost bude da svojim primjerom i svojom malom borbom napravimo neki pomak i neki doprinos – u tome je takođe ljepota a ne teškoća. Koji su Vaši naredni naučni ciljevi? Rezultati dosadašnjeg istraživanja me prosto „pozivaju“ da ostanem na tom pravcu. Vjerujem u ideju koju sam počela da razvijam i raduje me što je dosadašnje istraživanje otvorilo nova pitanja na koja jedva čekam da odgovorim još temeljnijim ili bogatijim metodološkim pristupom i kroz veći uzorak pacijenata oboljelih od Alchajmerove bolesti. To je upravo u saglasnosti sa mojim uvjerenjem da ako mijenjate pravce istraživanja ostajući na njihovoj površini, ne možete osjetiti izazove, strast i ljepotu istraživanja, kao i da se jedino tom istrajnošču i temeljitošću dolazi do istine.