Sestre Samardžić iz Kumbora nemoćne pred moćnim investitorom

2026-02-27 - 10:26

Porodica Samardzić iz Kumbora sagradila je prije skoro pet decenija skromnu kuću iznad magistrale u Kumboru, na katastarskoj parceli 2 KO Djenovići. Tri kćerke, Svetlana, Dušanka i Suzana, nakon smrti roditelja, ostale su da brinu o kući i planirale da je sačuvaju i dograde. Njihove muke počele su krajem 2022. i početkom 2023. godine, kada je investitor iz Turske počeo da gradi apartmansko naselje u njihovom komšiluku. Uskim lokalnim putem pored njihove kuće, na kojem je jasno bilo označeno da je dozvoljeno kretanje kamionima do pet tona, počeli su da voze teretni kamioni i mikseri od 40 tona, koji su najprije uništili put, ogradu njihove kuće, potporni zid i stazu u dvorištu. “U to vrijeme njegovale smo bolesnu majku i istovremeno pokušavale da sačuvamo kuću. Zvale smo komunalnu inspekciju, išle u opštinu, tražile da vještak utvrdi oštećenja. Komunalna inspekcija bi izašla i napravila zapisnik i na tome bi se završilo. Vještak građevinske struke, Tatjana Vuković, tada je konstatovala da su oštećenja potpornog zida i dvorišta nesporno nastala zbog opterećenja puta velikim kamionima,” priča Svetlana Samardzić Pavić. Nakon toga, sve se jedno vrijeme smirilo, jer su radovi stali, kako su one saznale, zbog bankrota turske kompanije. Dolaskom nove firme, koja, kako su obaviještene, ima istog vlasnika, prošle godine krenuli su intenzivni radovi sa svih strana njihove kuće. Novi konzorcijum, do čijeg su naziva jedva došle jer na gradilištu nema table sa obaveznim informacijama o investitoru i projektantu – “Eylul Turizm Insaat” i “Ceylan Invest & Construction” – krenuo je u ekspanzivnu gradnju. Niklo je na desetine vila, a da bi vile imale put, krenuli su, uz saglasnost opštine, u izgradnju javnog puta. Pri tom su mašinama skoro ušli u kuću Samardžića, obrušilo se dvorište, zidovi kuće su popucali, voćke su uništene. Umjesto putem, do kuće se mjesecima penju preko drvenih oplata, nestabilnih i klizavih za vrijeme kiše. Dvoetažna kuća Samardžića okružena je sa svih strana gradilištem, iskopima za nove zgrade i građevinskim mašinama koje izmještaju put i cjevovod. Izgleda kao mala drvena barka u građevinskom okeanu, koju su “investitorski valovi” oštetili sa svih strana. Na sve molbe i zahtjeve da im se pomogne i da neko reaguje prije nego što kuća bude srušena, iz lokalne uprave su dobile samo jedan savjet – da tuže investitore. Angažovale su advokata i od suda tražile da hitno izađe sudski vještak kako bi konstatovao zatečeno stanje, ali se od oktobra prošle godine do danas niko nije pojavio. Pisale su i ombudsmanu, ali ni on (još) nije reagovao. U međuvremenu, sredinom oktobra prošle godine, dvorište se potpuno urušilo, pa je Dušanki, koja živi u kući, ponuđeno da pređe u hotel zbog bezbjednosti. “Bila sam nekoliko dana u hotelu Carine, ali sam na kraju rekla da to ne želim i da hoću da se vratim u svoju kuću, pa ako potone, neka potonem i ja sa njom,” kaže Dušanka. Ona ističe da su ogorčene zbog nerazumijevanja i nebrige nadležnih i da više ne znaju šta da rade. “Mi ne želimo da idemo odavde, iako nam je jasno da ovdje ‘smetamo’ investitoru. U jednom trenutku su nam ponudili da idemo u podstanare, a da nam oni za pet-šest godina navodno obezbijede novi smještaj, ali se u taj rizik nijesmo htjele upuštati. Uostalom, ovo je naša očevina i želimo tu da ostanemo,” kaže Svetlana. Koliko je opasno boraviti u kući uvjerila se i Suzana Samardzić, kada je u rano jutro 25. septembra prošle godine krenula na kontrolu u risansku bolnicu. Izašla je iz kuće i nakon što je napravila prvi korak, survala se u provaliju od nekoliko metara. Srećom, ništa nije polomila, ugruvala se i izgrebala. Iz provalije je izvukla sestra Dušanka, koja je čula njeno zapomaganje. Pokušavajući da dođemo do vlasnika kompanije koja gradi naselje ili do njihovog zastupnika, stigli smo do Elvisa Lekića, koji nam se predstavio kao konsultant i posrednik između investitora i porodice Samardzić. Najprije se iznenadio i začudio da se novinari interesuju za ovu temu, tvrdeći da investitor zapravo radi za dobro Samardžića, jer se od milion i 200.000 njegovih poreza gradi javni put koji će koristiti i Samardžići. Na naše pitanje kako je moguće da se jednoj porodici zbog privatne investicije i gradnje apartmana za tržište uništava imovina i onemogući prilaz do kuće, Lekić kaže da je to privremeno i da nijesu mogli da rade zbog kišnog perioda. Uputio nas je na Aminu Smajčanin, zaposlenu u firmi “Ceylan Invest & Construction”, koja nam je saopštila da nije nadležna da daje izjave, uz savjet da pišemo vlasniku firme i tražimo odgovore mejlom. Ponovila je da je izgradnja puta javno dobro koje će koristiti i Samardžići. To što su okruženi provalijama sa svih strana i ostavljeni bez iole normalnog prilaza do kuće, ne vidi kao problem, jer projekat zahtijeva takvu dinamiku. Samardžićke su pomoć tražile i od Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, slale dopise građevinskoj inspekciji, urgencije sudu da izađe sudski vještak, ali im niko nije odgovorio. Tri žene, nemoćne pred silom novca i slabostima sistema, ostaju do daljnjeg u kući koja podsjeća na scene iz filmova snimanih u nekim dalekim, siromašnim i nerazvijenim zemljama, gdje umjesto zakona vladaju oni koji su jači.