"Svakim koncertom odlomim jedan mali djelić svog srca"

2026-02-04 - 20:58

Naime, nakon što ste odbili da prihvatite nagradu, u Crnoj Gori u jednom trenutku kao da se desio jedan fenomen i kao da gitara postaje nekakav predmet otpora. Kako ste gledali na sve to što se dešavalo tada nakon vašeg postupka i kako sad gledate na to? Miloš: Sad kad mi to pričate, vraćam se na te emocije, jer u tom trenutku su bile vrlo komplikovane. Kada su mi rekli da sam dobio 13. julsku nagradu, ja sam bio jako srećan, jer to je jedan od glavnih simbola ove države. Odrastao sam znajući da je to najveće priznanje koje vaša zemlja može da vam dodijeli, i nevjerovatno sam bio srećan zbog te nagrade, zbog svih onih ljudi koji su ovdje. Po najviše zbog njih. A kako nisam u Podgorici u Crnoj Gori svakodnevno, nisam imao priliku da pročitam i da saznam o čemu se tu stvarno radi. I onog trenutka kada sam vidio da taj simbol u tom trenutku ne sija onim sjajem koji zaslužuje, shvatio sam da nije vrijeme da je primi. Rekli ste da nije bilo vrijeme da je primijetite i tada ste tako mislili. Sad mene zanima iz ovog trenutka i sa, pa ne baš duge i velike distance, mislite li potpuno isto? Miloš: Pa ja uvijek kažem da čovjek mora da se nosi svojim principima. Jer neke stvari su jednostavno veće od nas samih. I jako je bitno ne pokleknuti pred izazovima koji su stalno ispred nas u kojem god smislu da je to, jer ostati doslijedan sopstvenim vrijednostima i te vrijednosti dati kao pozitivan primjer jednom društvu je nešto što je najveća privilegija. I zbog toga ne žalim ni jedan sekund, nego sam zbog toga vrlo srećan, jer doći će i neko bolje sjutra. I ostaje nam da se kroz cijelo to iskustvo onako kolektivno nadamo da to sjutra zaista može biti bolje. I ja ne bih imao toliku potrebu za tim da ne volim svoju zemlju toliko koliko je volim. Kao što sam rekao, to je jedan od najsvjetlijih i najljepših simbola ove zemlje. I ja želim da on zauvijek ostane kao jedan od najljepših simbola ove zemlje. Dobro, ja ću vam u svoje ime reći hvala što želite da on ostane kao jedan od najljepših simbola ove zemlje koju i vi volite i mnogi od nas. Dijeluje da živjeti u svijetu umjetnosti, posebno čini mi se u svijetu te umjetničke muzike ponekad biva ušuškano, no ne mora biti, posebno kad umjetnik želi da pokaže svoj stav i odnos prema nekoj pojavi u društvu, sistemu, prostoru koji ga se tiče. Vjerujem da je lakše raditi svoj posao i ne promišljati mnogo ni o političkim, ideološkim, socijalnim problemima, ali zar nije važno da umjetnik, posebno veliki umjetnik, ipak ne odabere taj lakši put? Miloš: Živimo u svijetu gdje je politika sa sve više i više petlja u umjetničke tokove. I to vremenom, ako nismo oprezni, može da pređe čak i u neku vrstu cenzure. Tu su krivi i zapadni i istočni poreci. Jednostavno smatram da onog trenutka kada se politika uvuče u tu samu umjetnost to onda prestaje da bude to. I zbog toga mislim da svaki komentar na sve što se dešava mora da bude iskren i suptilan i izražen samo kroz tu vrstu djelovanja. Vi djelujete na sceni, neću sada brojiti koliko, od malena ste na sceni i sad u ovom trenutku sa sjajnom karijerom, sa iskustvom koje su vam donijeli nastup i saradnje, izdavači, svjetske koncertne dvorane uz uspjeh koji imate. Miloše, mislite li da je vaš put do ovog trenutka bio težak, lijepo težak ili ipak da ste u ste uz talenat i rad imali dosta sreće? Miloš: Pa rekao bih da je to kombinacija svega toga. Jer uspjeh, definicija uspjeha je biti spreman kada vam se ukaže šansa. Jedan Englez ili Francuz iz neke periferije u nekom velikom gradu počinje od nule. Mi odavde počinjemo ispod nule. I nama jeste teže, ali nas to i ojača. I zbog toga ne volim kad baš ta politika reprezentacije uđe u svaku poru nečeg uspjeha ili neuspjeha. Jer naš uspjeh je odgovornost samo nas samih. I mi sami znamo koliko smo uložili truda, rada, koliko je taj talent nama bitan i da bismo se oglasili tom istom talentu i iz njega izvukli ono što je za nas vazduh kojim dišem. Bilo je momenata, naravno, kad mi nije bilo ni malo lako. Bilo je momenata kad mi je bilo jako lijepo, teško. Ali nije bilo nikad momenata kad mi je bilo lako. Jer sve ono ima smisao i ima neku težinu ne može biti lako. Ali to je ne je va breme i ne tu publiku koja vas sluša, ne interesuje u tom smislu. Što bi rekli Englezi, nikoga ne interesuju tvoje emocije. Interesuje ga ono što ti danas jesi, ono što ti danas predstavljaš i ono što si ti. I ostati svoj je nešto što je najbitnije, jer onda mirno spavamo. A kad je bilo baš teško, izuzetno teško, gdje ste se mogli obratiti za pomoć i podršku? Mislim u profesionalnom smislu. Miloš: U profesionalnom smislu bih rekao da sam u svom životu uvijek imao sreću da su to što ja radim i to što je mene ispunjavalo i inspirisalo da budem taj Miloš koji sam danas, je nailazilo na prepoznavanje vrlo značajnih, pametnih, divnih ljudi po cijelom svijetu. I ti ljudi su bili tu za mene kad mi je stvarno trebalo napraviti most od A do B. Kad mi je trebalo da neko vjeruje u mene. Kad mi je trebalo da mi taj neko da vjeru da iako mi se neka vrata zatvaraju pred nosom, da ipak za mene postoji neki malo drugačiji put. Ja sam i kao gitarista u svom svijetu bio u neku ruku anomalija. Jer ja sam imao velike snove da sa tom gitarom uđem u veliki svijet klasične muzike. A u tom svijetu gitari i nije bilo mjesta. Uvijek sam imao neke visoke ambicije. bio sam hrabar i nisam nikad pokleknuo pred tim kad mi neko kaže da to nije moguće. Nego tada, baš naprotiv, to je možda ta neka balkanska upornost, taj neki balkanski inat, ta neka čvrstina koju nosimo odavde i koja jednostavno sa nekom nevjerovatnom lakoćom u pravom okruženju u okruženju, procvjeta u nešto sasvim drugačije. I to je ono što je moja najveća životna sreća. Gde sam imao tu mogućnost i tu šansu. I upravo to je razlog zašto u tom periodu kada sam postigao svoje dječačke snove i kada sam nastupio u svim tim dvoranama koje su mi bile san, da sam postepeno ušao u cijelu ovu priču oko fondacije i vjere da tu postoji još neko ko može biti jedan pozitivan i lijep primjer. Sve poučen tim iskustvom ljudi koji su za mene bili tu u tim ključnim momentima. A kada mi je stvarno, stvarno bilo teško, onda sam uvijek dolazio kući, kod svojih, jer odatle je moja životna energija i dan danas. Upravo sam zbog fondacije Miloš Karadaglić pitala ko je vama pomagao i pružao podršku kad vam je bilo teško, jer Fondacija Miloša Karadaglića već treću godinu dodjeljuje stipendije za školovanje umjetnika u inostranstvu, ali podržava i druge projekte i darovite mlade pojedince. Koliko vam lično donosi radost radost tih do sada mladih talentovanih umjetnika i šta vam oni kažu? Miloš: Pa eto, na gala koncertu fondacije u Crnogorskom narodnom pozorištu prije godinu i po dana, proba i mladi talentovani Kosta Popović svira i u tom trenutku meni kroz glavu ide kompletan film sličnih situacija u mom životu i kada sam bio tih godina i kada sam imao tu vrstu jedne nevjerovatne životne umjetničke energije koja ne poznaje bilo kakve granice i limite. I to je nešto što je za mene danas inspiracija. Biti tu za te vanredne, izvanredne mlade ljude u periodu kada im je potrebno da oni stvarno zamahnu svojim krilima i dosegnu najveće visine baš onako kako su oni to zamislili. Fondacija je tu da da podršku svemu onome što je izvanredno u Crnoj Gori. Svemu onome što ima potencijal da bude naše, a svjetsko, da bude izvanredno. A ta podrška nije samo finansijska. Finansijska strana te podrške proizilazi kako iz mojih ličnih sredstava, tako i iz sredstava koje dobijamo od naših fantastičnih partnera, među kojima su najbitnija imena i najveći privredni subjekti u Crnoj Gori. Naši prijatelji fondacije, privatni donatori. I iz toga sad otvaramo tu priču u jedan mnogo širiji kontekst. I želimo da budemo tu kao jedna otvorena kuća za sve koji sanjaju velike snove, koji im treba pomoć sad u ovom trenutku da bi došli do toga što žele. Evo i sami ste rekli, fondacija od danas ima šire djelovanje. Šta to konkretno znači? Šta to znači u smislu projekata koje nas očekuju? Miloš: To znači da nam se može javiti bilo ko ko ima neku sjajnu ideju i da ćemo mi u fondaciji saslušati i procijeniti da li je taj projekat značajan, bitan, da li možemo tu prepoznati neki potencijal koji možda neko drugi ne vidi, bez ograničenja. I tu smo za sve umjetničke discipline. Tu smo za projekte, za istraživanja, za sve ideje koje bi učinile da taj neko stvarno uspije. Jer u njihovom uspjehu je i uspjeh našeg društva. Što više projekata i što više takvih primjera stvaramo, naše društvo je jače. Mi osiguravamo njegovu budućnost. U vremenu kad tehnologija i konstantan rol vijesti i negativnih vijesti potpuno obuzima naš život ja želim da stvaramo zajedno neki ljep svijet kroz umjetnost i kroz sve ono što je lijepo u toj umjetnosti. Evo, otprilike znamo šta fondaciju čeka u 2026. godini, no šta vas čeka u 2026. godini? Jesu li svi dani popunjeni nastupima, koncertima? Šta vas očekuje, Miloše? Miloš: Ja se radujem ovoj godini zbog toga što je ispunjena sa različitim temama. I kako ja ulazim u neke, eto da kažem, srednje godine, već uveliko u srednjim godinama, volim da ispunim svoje vrijeme sa svim onim stvarima koje me do kraja ispunjavaju. I trenutno sam u fazi pripreme novog albuma, koji će biti vrlo interesantan, jer na njemu se nalaze neka dijela koja nikad nisu izvedena na gitari prije. Dijela su koja treba pripremiti vrlo temeljno jer znate kako u muzici, ako je nešto napisano prije 300 godina za neki instrument, a vi vidite da na gitari to može da zapjeva još ljepšim glasom, onda tome mora pristupiti, se mora pristupiti sa jednom velikom dozom odgovornosti jer Kad radimo tu vrstu materijala, ako i jedna riječ ili jedna mala stvar tu nije do kraja iznešena, onda to više nema vrijednosti. Prepoznati sve te neke nijanse u samom dijelu, pa onda to unijeti u svoje biće i pustiti ga da poraste i da izraste kroz vas, kroz vaše prste na tih šest žica, to je ono za što treba vrijeme. I volim što sad već mogu da dam i dozvolim sebi to vrijeme. I zbog toga u narednom periodu pripremam taj album i unijeću ga u studio vrlo brzo, a onda naravno koncerti kreću od proljeća i vode me na sve strane svijeta kao i uvijek, a raspored je naravno planiran dvije godine unaprijed. Ali eto, ja pokušavam kad god mogu da od tog rasporeda ukradem i malo slobodnog vremena, i malo vremena za čitanje, i za sve te stvari koje me inspirišu da bi ta moja umjetnost opet bila svaki put sve bliža onome što ja stvarno jesam. A to što smo mi i kako smo, kakvi smo, to pronalazimo bukvalno svaki dan. I stalno učimo. Stalno nas nešto novo vodi na neka nova razmišljanja i na neku drugu evoluciju. Kako se vi pripremate i osjećate sad pred neki važan nastup. A vjerujem da je svaki važan. Kako se osjećate pred koncert i kako se pripremate za koncert. Ne mislim ja sad u ovom trenutku na borbu sa kompozicijom, niti na tehniku i tu vrstu pripreme. Mene sad zanima psihološka priprema za nastup. Miloš: I sami ste rekli, svaki nastup je jednako važan. Zbog toga što svaki nastup je vaš lik u ogledalu. I u ovoj poziciji u kojoj sam ja sad, to je najveća odgovornost koju ja imam. A to je da nikad na nastupu ili u bilo čemu što radim, na bilo koji način ne napravim kompromis prema nečemu što je moja sobstvena umjetnička istina. I to uvijek, naravno, ima psihološku težinu, ali vremenom i iskustvom naučimo kako i tu psihološku težinu da vidimo i osjetimo kao nešto pozitivno, kao neki izazov, kao... Znate kako je ono Rilke rekao? U životu uvijek imamo pitanje. I ta pitanja nas vode kroz život. Ali moramo dozvoliti životu da nam da sam odgovor na ta pitanja. Jer za sve postoji vrijeme i mjesto. A do tada moramo živjeti u ljubavi prema tome što radimo i u ljubavi prema svim ljudima koji su oko nas, koji nas prate na tom putu i ne insistirati uvijek na odgovorima. Jer oni će doći ako jednostavno dozvolimo životu da nas tu dovede. E to je nešto s čime se ja uvijek vodim. I to je nešto što mi uvijek daje optimizam, pa čak i onda kad treba da naučim neku vrlo tešku lekciju. A koliko ste se mijenjali na sceni trajanjem? Šta mislite? Miloš: Mislim da se je možda promijenio taj neki površinski element mojeg nastupa. Ali to kod sam ja i gitara. Ja sam isti kao što sam bio sa 16 godina u Podgorici. Kad sam po prvi put otkrivao magiju muzike i umjetnosti na gitari. I kad god zakoračim na scenu, to je to što ja želim podijeliti s ljudima. I ja uvijek na sceni želim biti iskren. Kao muzičar niste uvijek u top formi. I to je sasvim ok. Jer mi smo pred publikom goli. Tu nema... Tu se ne možete sakriti. A ono što je najbitnije jeste u svakom trenutku dozvoliti da ono što će se desiti u tom trenutku i nikad više a to je nastup užovo, to je vaš prostor za sreću, za istraživanje za jedan predivan, neponovljivi moment koji možete da donesete ne samo sebi, nego i svim ljudima koji vas slušaju. A njihovu energiju naravno uvijek crpim, jer publika dođe, svaka publika u svakom gradu ima drugu vrstu energije. I samim tim se i moj izraz u kompozicijama, nekim koje sviram već dugo, dugo vremena, uvijek se sve mijenja. U muzici nikad ne može ništa biti statično. Muzika je kao voda. Ona stalno teče. Kad sam bio mlađi nekad sam htio da to fiksiram da nekako sebe istreniram da to uvijek bude apsolutno savršeno jer sam ja sam inače perfekcionista u svom poslu je istinito za skoro sve umjetnike, ali to je prosto nemoguće. A Miloša, da li vas nekada ta energija publike, iako mislite da ste sjajno spremni i da je to veče vaše veče, da li vas ta energija nekada pobrka? To nikad ne možete znati. To je apsolutno nemoguće predvidjeti, posebno utiče na tip umjetnika kao što sam ja, jer ja svakim koncertom odlomim jedan mali dijelić svog srca. Jer za mene je to, to je moj poziv, to je nešto gdje nema rezerve. I naravno, publika i energija publike je uvijek različita i može naravno da vas pomjeri, može da vas dovede do nekog drugog izazova, ali to je kao neki mišić u vašoj glavi ili kao neki instinkt koji je neopisiv i koji čovjek ima ili nema. Ali ja uvijek dok sviram, dok stvaram u tom momentu to što dijelim sa tim ljudima, uvijek ja osjetim šta ta publika osjeća sa mnom. Da li ja mogu dozvoliti toj muzici da pređe u neku totalnu tišinu, ili skoro tišinu, ili da li moram intenzivirati taj proces da bi ta publika mi prišla još bliže. Jer onog trenutka kad vam ta publika priđe, vi možete nju da zgrabite. I da sa njom kreirate neki od najljepših momenta. Jer muzika je stvarno, u današnje vrijeme, biti muzičar to je stvarno nešto posebno i nešto što nikad, nikad ne uzimam zdravo za gotovo. Sve što sam stariji, shvatam koliko je to nešto posebno i lijepo i drugačije i koliko je neophodno. Ne samo meni, nego svima. Šta mislite da je vaš najveći uspjeh do sad? Miloš: Nikad nešto nisam posmatrao život kroz perspektivu uspjeha ili neuspjeha.Mislim da i uspjeh i neuspjeh ima jednaku vrijednost. Sve je to dio iste cjeline, dio svih nas. Ne treba idealizovati uspjeh. Uspjeh je biti srećan u onome što radite. Uspjeh je pratiti svoju zvijezdu vodilju i ne praviti kompromise. Uspjeh je biti hrabar. Moj uspjeh je to što sam instinktivno, samo instinktivno, uvijek znao i imao taj neki osjećaj, neko šesto čulo. I za stvari, i za ljude, i za situacije, i za sve ono što mi se ukazuje na tom putu. A učimo i iz uspjeha i iz neuspjeha, jednako. I u životu moramo uvijek jednakim intenzitetom pristupati i svijetlu i tami. I trebamo crpiti iz oba izvora da bismo došli do te prave neke istine. Život umjetnika, posebno klasičara, nekad se nama čini i nekad nama djeluje kao život bez kontakta sa nekim dnevnim obavezama, nas, a neću reći baš običnih, ali nas koji nijesmo u tom svijetu. Mislim na plaćanje računa, na radno vrijeme, na porodične obaveze i tako dalje. Šta vama jeste vaš neumjetnički život? Malo ste prije rekli čime se bavite da bi se mogli vratiti svojoj umjetnosti, ali gdje od nje bježite ako imate nekad potrebu da pobjegnete? Miloš Vrlo često, jer jako je bitno distancirati. Jako je bitno dati sebi prostora da sve to prodiše, da sve to dobije neki smisao, da slegne. To je preveliki intenzitet emocija svakodnevnih da bi to bilo konstantno. A to da li ja imam, tako da kažem, normalan život kao svaka druga osoba, apsolutno. I to je nešto što nekad zna vrlo često da me omete iz tog nekog dnevnog plana jer toliko toga zna da bude. Naravno, ja u svemu tome imam i pomoć, ali ja sam jako odgovorna osoba. A umjetnici su, mislim, različiti. Ja bih jako volio da mogu biti umjetnik koji se samo bavi muzikom i ničim više. Ali jednostavno, to ne bi bio ja, to nije u mom karakteru. A vrlo često volim da pobjegnem od muzike i da odem u prirodu. Da ono što me uvijek inspiriše je more, bilo da je to zimi i ljeti kad god, planina, priroda, zagrljaj prirode, taj neki predivni doživljaj, doživljaj, vazduh, hrana, vino, prijatelji. To je nešto što me ispunjava i što mi daje distancu i što mi u suštini daje nagradu za sve to. To je moja nagrada, ja ne tražim više od toga. Jer toliko toga lijepog ima u životu, čemu se treba radovati. Samo treba izabrati to, a ne nešto drugo. Izabrati radovanje? Miloš: Izabrati radost. I ljubav, jer u suštini ljubav u svim svojim oblicima je sve što nam treba da bismo bili to što zaslužujemo da budemo.