Svi mi što maštamo o sreći

2026-03-18 - 06:33

Izvodi je tadašnji poznati pjevač Milan Timotić Bata u devetominutnom dokumentarnom filmu „Priča jednog dana“, o Beogradu iz 1941. godine, uhvaćenom u atmosferi gradske svakodnevice od jutra do večeri. Autor ovog duhovitog nijemog filma stradaće iste godine kao jedna od prvih žrtava nacističke okupacije, dok će pjevač, bježeći od nove vlasti poslije rata, završiti daleko od svog grada. Tako su se, grubo i naglo, kao nedovršena melodija, rasula njihova maštanja o sreći. Petar Iljič Čajkovski je, opisujući jednu svoju simfoniju, to nazivao “vječnom smjenom okrutne stvarnosti i nestalnih snova o sreći.” Tako se i danas, u trećoj deceniji dvadeset prvog vijeka, čini neumjesnim maštati o sreći dok svijet ponovo klizi u još jedan globalni sukob. U tom kontekstu, obilježavanje Svjetskog dana sreće dvadesetog marta, koji je ustanovila Generalna skupština Ujedinjenih nacija, djeluje kao ironičan pokušaj da se rezolucijom sreća proglasi „osnovnim ljudskim ciljem“. Savremeni svijet ne odustaje od namjere da sreću pretvori u životni imperativ. U toj težnji, emocije postaju roba. Takozvani životni treneri (life coach), kursevi samopomoći, digitalne mreže sa lajkovima, srcima i algoritmima, sve to čini ono što Vilijam Dejvis naziva “industrijom sreće”. U takvom sistemu naše emocije postaju resurs za kompanije, signal za algoritme i proizvod za tržište. Njima se bave čitavi timovi, jer onaj ko upravlja našom srećom i nesrećom, upravlja i nama. Tako se sreća od ličnog iskustva pretvara u politički cilj, ekonomski resurs i predmet mjerenja i upravljanja. Sreća je postala pitanje optimizacije: sistem koji zna dovoljno o nama možda može da otkrije i šta će nas usrećiti. Ipak, sreća koju algoritmi nude lišena je iznenađenja i čine je naše poznate navike i ukusi: filmovi nalik onima koje smo već gledali, muzika nalik onoj koju već slušamo, ljudi nalik onima koje već poznajemo. Umjesto da nas vodi prema nepoznatom, algoritam nas definiše kao potpuno dovršene ličnosti zauvijek zarobljene u lavirintu zadatosti. Otuda i pitanje: može li se sreća zaista izmjeriti? Već godinama zemlje poput Finske, Danske ili Islanda zauzimaju vrh liste „najsrećnijih“. Nesumnjivo, stabilnost, sigurnost i visok životni standard doprinose osjećaju zadovoljstva. Ali da li je zadovoljstvo isto što i sreća? U pomenutom filmu, u gradu koji proživljava svoje poslednje trenutke sreće, pjevač, nonšalantno naslonjen na šank, poručuje: Svi vi što maštate o sreći, vas vodi put u veliki grad; vi nijeste prvi niti treći, o njoj mašta svak. Jer svako potajno se nada da nađe ostvarenje sna, al' da l' to znači i kraj jada – Bog to mili zna. Filozof Alen Badiju sreću ne vidi u ravnoteži, već u osjećaju zaljubljivanja, revolucionarnoj ideji ili nekom kreativnom otkriću. To je događaj koji nas izbacuje iz životne ravnoteže i poznate sigurnosti, ali upravo time i daje smisao našem postojanju. Videći u ljubavi taj smisao, Badiju se zalaže upravo za konstrukciju svijeta iz perspektive dvoje ljudi, a ne pojedinca. U tom susretu sa drugim otvara se nova perspektiva svijeta, ili, što bi Nasim Taleb rekao, pojavljuje se “crni labud” – nepredvidivi događaj koji mijenja sve. Slično tome, hrišćani bi rekli da je ljubav tamo gdje je zajednica, jer se naše postojanje potvrđuje tek u susretu sa drugim, bez našeg odraza u tuđem oku male su nam šanse da osjetimo istinsku sreću. Zbog svega ovoga, paradoksalno je ustanovljavati Svjetski dan sreće, normirati nešto što izmiče svakoj normi. Sreću ne možemo proizvesti, izmjeriti ili garantovati. Ne možemo je čak ni objasniti, o čemu svjedoče brojne filozofske rasprave od antičkih vremena do danas. Ali nije naodmet da se svakog dvadesetog marta podsjetimo da svoju sreću ne prepuštamo rezolucijama, tržištu ni algoritmima. Zato o sreći nema šta mnogo da se kaže, osim onoga što je mudro zapisao Jovan Dučić: “Ako govorite duže o sreći, vi ćete se naposletku osjećati pomalo nesrećnim.”